moćna kuhača

utorak, 08.07.2008.

Deco..jel' volite brzu vožnju?



Ajmo opet malo medijske pompe oko Severine. Nije dugo, valjda je libido nacije opet dosegao kritičnu razinu, pa se mora djelovati. Dakle, nakon što je izašao kontroverzni album „Zdravo Marijo“ i s njim prvi hit singl „Gas,gas“, sada je dotični dobio i svoje video izdanje, tako da sad na jubitou možete naći i spot, a ne samo slide show uz pjesmu u pozadini. Inače, spotovi se rade da kao prate radnju pjesme, a s obzirom da je radnja pjesme dovoljno stupidna, spot se mogao napraviti u svakom selu koje ima pistu za poljoprivredne avione. Čak mislim da bi tako i bila vjernija korjenima – pista i na nju treba zvati statiste – cure iz lokalno KUD-a kojebi tresle sisama i par bajica sa njihovim strojevima u vidu razni golfova trojki GTI-TDI, par traktora i kamiona, te jednog uberfakera sa starim beemveom tricom. Najveća stavka u budžetu takvog spota bila bi ona za završnu večeru svih statista, ali lokalni mještani bi i to pokrili tako što bi utukli par janjića i prasaca, jer ipak, zvijezda je radila spot u njihovom selu. E da je tako nešto napravila, onda bi i povjerovao u priču o – sprdanju.

Kakvo sprdanje? Pa kažu vele kažu, da je dotična izjavila kad su ju novinari, zgroženi njenim novim uratkom dopuštenim i za one mlađe od 18, pitali zašto je napravila takvu pjesmu rekla nešto u stilu- to je sprdanje sa turbofolkom i stilom koji se sve više uvlači u srca i duše (a bogami krenuo je od ušiju) svekolikog hrvatskog pučanstva. Može bit..ali ne pušim. Ajmo prvo vidjeti koliko se Severina približila tom ozloglašenom „turbaču“. Imamo par silikonskih sisa i labrta u prvom planu-check. Imamo stupidni tekst-check. Imamo nekoliko droljica koje u pozadini skaču,ali ni jedna ne smije imati sise veće od glavne pevaljke i li bolju guzicu-check. Imamo skupe aute u spotu-check. Imamo glazbeni aranžman s takvom harmonijom da bi ju bolje složio čovjek bez sluha 150 godina nakon vlastite smrti-check. Hrpa idiota sa rukicama u zraku kad čuju prve taktove te pjesme-check. Pa ja mislim da imamo 100% poklapanje sa jednom Cecom recimo, i njenom „lepi grome moj“ (za koju ja mislim da je čak i literarno vrijednija od „gas gas“, jer ipak je to pjesma za - konja).
Sprdanje sa pjesmama znači nešto drugo. Vatrogasci se sprdaju sa pjesmama i stilovima, a Vatrogasci su bend koji inače svira svatove za 1200€. Severina još ne svira svatove,ali zato svira seoske kirvaje, i to za 40 000kn – informacija iz prve ruke. A kako povjerovati da se netko sprda, kad je to osoba koja svoju slavu gradi na kućnim pornićima i pjesmama poput „moja štikla“?! Prisjetimo se – što je ono Severina bila prije nego je postala popularna? Pjevačica. Pjevačica koja u svom cjelokupnom opusu ima 2 (slovima: dvije) kvalitetne pjesme, i to zbog teksta koji je napisao Zrinko Tutić i zbog gitarističkog aranžmana u „tvojoj prvoj djevojci“ . Po vokalnim sposobnostima Severina nije dostojna ni da pjeva u rezervnoj postavi lokalnog dua „Miša i Ana“.

Da se ja ne bih bespotrebno trošio na dotičnu, jer nju ionako drugi troše... Svi vi koji s gnušanjem okrećete glavu kad čujete narodnjake, razmislite malo kada idući puta dignete ručice u zrak na „joj što volim miris kamiona“ i počnete se izrugivati tim istim narodnjacima – po čemu ste vi to točno različiti?

e da...skoro zaboravih np...
Manu Chao - El Hoyo
- 22:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 04.07.2008.

U ime Oca zaposli sina part 2



Dakle, jučer smo pričali o tome kako se teško dolazi do mjesta u studentskom domu, kako je to sve korumpirano i kako život nije fer. Na prvi pogled ta priča nije imala previše veze sa ključnim riječima koje sam naveo na samom početku-ali to je samo na prvi pogled. Vidite, sa tim studentima koji traže ono na čega, ruku na srce, baš i nemaju pravo, htio sam vam pokazati koliko su ljudi sposobni i spremni u vrlo kratkom roku poći jednostavnijim putem. Nema veze što „to i to“ nije baš sasvim u redu, ja ću to učiniti, jer znam da će mi pomoći i da će mi olakšati stvari.
Princip je poprilčno jednostavan i ponavlja se u svim sferama. Nekolicina onih koji su završili fakultet i bili u potrazi za poslom su odmah na samom početku karijere bili suočeni sa pojmom „veze“. Možda je glupo govoriti da se sa vezama prvi puta susrećemo, kada u današnje vrijeme morate imati vezu da bi klinca upisali u vrtić. Dovraga, kad malo bolje razmislim-preporučljivo je imati vezu i u rodilištu, čak i sve preporučljivije.
Dakle, da se vratimo. Tražite posao. Dolazite na razgovor, briljirate, rezultati su vam odlični, imate preporuke sa fakulteta, ocjene vam ne mogu biti više...naravno, pogađate. Niste dobili posao. Dobio ga je onaj poluretardirani tip koji neodoljivo podsjeća na morskog muzgavca, koji je došao i rekao „Čika direktore, pozdravio vas je moj tata.“. i što sad? Da li je to opravdano? Pogledajmo malo iz drugog kuta.

Mene na faksu već godinama pokušavaju naučiti da u svakoj definisiji i u svakom odnosu postoji formalni i materijalni vid. I oni se najčešće razlikuju međusobno, kao što i na kraju krajeva, teorija i praksa često nisu dosljedne jedne drugima. Pa kaže: formalno gledano, vi imate sve kvalifikacija na papiru, sposobniji ste, inteligentniji, spretniji, voljni ste raditi taj posao što znači da imate više elana. Tu tučete svog protivnika jedan nula, i apsolutni ste pobjednik svakog meča. Sve čisto, bez ikakvih greškica, ali na papiru-u teoriji. Praksa, ili ako vam je lakše - materijalni vid - kaže nešto drugo. On možda nema diplomu i papire, ali zato ima tatu kojemu je čika direktor dužan uslugu, jer je tata zaposlio čika direktorovog sina prije X vremena, ili je čudesnim trikovima napravio da prekršajna prijava protiv dirketorovog sina nestane u ladici, ili je jednostavno čika dirketor dao ruku svoje najstarije kćeri za starijeg brata ovog mulca koji vam je oteo posao. Po principu reciprociteta, vi tu nemate nikakve šanse protiv njegovih poznanstava, tako da se rezultat okreće na punih 5 naprema 1 u njegovu korist. Je li to opravdano? Paa..ako gledate s jedne strane-je. Jedna od njegovih kvalifikacija je da mu u rodnom listu piše da je sin toga i toga. A vama ne. Ja to čak ne bih nazvao ni diskriminacijom, nego jednostavno-proširenjem liste uvjeta. Nepisanim doduše, ali opet poprilično stvarnim.

Najbolji su mi likovi koji se pokušavaju oprati sam pred sobom govoreći drugima: „ma ja sam imao tu vezu, ali nisam ja to htio, znaš, ne bi se ja dobro osjećao da sam to tako...“. Dragi moj, kako ne možete birati roditelje, ni ime koje vam oni daju ni crkvu u kojoj vas krste, tako ne možete ni birati hoće li se neka vaša kvalifikacija uzeti u obzir ili ne. Koliko god vi to poricali, vi ćete uvijek biti guzonjin sin. Čak i da niste zadovoljili na natječaju bez spominjanja „ime oca ime majke“, vi bi dobili to mjest-samo ovaj puta, zbog tate. Čemu onda razni mehanizmi kojima tvrdite da je taj limun koji morate pojesti baš sladak ili grožđe koje ne možete dohvatiti baš kiselo? Drugi će ionako misliti što je njima po volji.
Jebešga, ja ne osuđujem ljude koji nešto riješe „preko štele“. Možda je za to kriv moj liberalistički odgoj i stav(i ne,liberalizam nije slobodoumlje ni sloboda u tom smislu, nego nešto posve drugo, vi neobrazovani trolovi koji se već pušete), koji kaže: ako imaš sredstva-iskoristi ih. Probali smo komunizam-nije nam se dopalo. Probali smo socijalizam-ni on nam nije baš nešto bio najdraži. Sad imamo demokraciju koja nam se već malo usmrdila, a veliki igrači su shvatili pa već kartaju za novac.

Znam da bi cijela priča bila puno jasnija i vjerodostojnija kad bih ja i imao neke veze, ali, da prostite, ako ih i imam, onda su one sve redom negativne, pa prije da će mi nešto preko veze uskratiti, nego što ću to dobiti. Ali sam zato otvoren za razne kombinacije, vidite da sam na vašoj strani, pa uzmite me onda malo. Ne treba meni veza za dom,a ni za stipendiju...ali eto, kad bi mogli možda malo popričati sa onim profesorom...vratit ću vam kad me zaposlite kod sebe, obećajem! Ako ne vjerujete, pitajte mog tatu.

np: Alice In Chains - No Excuses
- 22:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.07.2008.

U ime Oca zaposli sina part 1



Nova tema koja se nastavlja nekako na prethodnu (ako zanemarite onaj međupost) je korupcija. Izdvojimo prvo ključne riječi: korupcija, mito, nepotizam, indulgencija, podobnost, kupovina funkcija, politička orjentiranost, manjak karaktera. Zvuči kao teška artiljerija. A u što će se kroz neko vrijeme pretvoriti...

Studenti opet prosvjeduju. Ništa novo, jedna od funkcija studenata i je da prosvjeduju. Prosvjeduju dok su studenti, kad diplomiraju onda prije ili kasnije postaju oni protiv kojih se prosvjeduje. Onda opet nakon nekoliko godina postaju umirovljenici, koji se konstantno žale i gunđaju, jer ne mogu više biti ni oni koji prosvjeduju ni oni protiv kojih se prosvjeduje. Mislim da u prirodi postoji već takavo kružno kretanje tvari, tako da ne iznenađuje što su se biološke pravilnosti preslikale i na sociologiju.
Dakle, prosvjeduje se protiv toga što nema dosta mjesta u domovima, dignuti su kriteriji za dobivanje istoga, 30% soba se prodaje na crno, a još najmanje toliko ide preko veze. Kad gledate-pošten čovjek tu nema što tražiti. I stvarno,i u meni bi se probudio neki rudimentarni Che Guevara, i ja bih digao svoj glas, da nisam i sam pripadnik te generacije i kaste. A pazi sad, inside informacije: ja sam '84. godište, predzadnja generacija „starog“ programa studiranja. Trenutno dovršavam svoju 5 godinu studiranja na četverogodišnjem faksu. Postotak ljudi koji studiraju medicinu iz moje generacije (bar u mom krugu kretanja) je otprilike 7%. To znači svaki 14. Zašto spominjem medicinare? Zato što oni jedini po starom programu pohađaju šestogodišnji studij. Dakle, 13 od 14 ljudi je već trebalo diplomirati. Ako je i palo godinu, to je onda produženje za godinu dana. Osnovna matematika prvog razreda kaže da je 4+1=5. Ako peta godina već istječe,a vi još niste pri kraju,onda nešto generalno nije u redu. Pitanje glasi-koji kurac vi uopće još radite u domovima?!?

Zašto povlačim pitanje „starog“ programa? Zato što je jedan od prigovora bio da su dignuti kriteriji za dobivanje doma,i da bolonjci ostvaruju više bodova blablabla. Točno. Činjenica 1-bolonjci su glupi kao noć. Činjenica 2-bolonjci imaju bolje ocjene za manje znanja jer im se daju bodovi,a ocjene su više opisne,i daju se po Gaussovoj krivulji,u većini slučajeva. Onima koji znaju tko je bio Gauss je jasno da to znači da za manje znanja dobijate bolju ocjenu, jer je cijela generacija glupava, pa se vi ističete kao nadprosječan. Čak i da nije tako (u što me ni sam Svevišnji ne može uvjeriti), svrha bolonjskog programa je poboljšanje kvalitete obrazovanja, što se između ostalog pokušava postići i osobnijim radom sa studentima i kontinuiranim učenjem, koje se osigurava čestim kolokvijima i međuispitima. Ne znam kako vama, ali meni „poboljšanje kvalitete“ znači da nešto treba biti bolje-a ako je bolje,onda zaslužuje i višu ocjenu. Činjenica 3-broj bolonjaca sada premašuje broj starih studenata,a mali kviz iz politike pita-što je to vladavina većine? Ne vidim zašto bi kriterij za dodjelu doma onda bio prilagođen u korist manjine starih studenata. To je kao da srušite Vladu i postavite Slovence da upravljaju državom.
Vjerujem da se do sada našlo bar nekoliko vas koji su se zapitali-dobro, a s kojim pravom se ovaj tu prosipa, po čemu je on to nadležan govoriti o tome? Pa, dragi moj-ni ja još nisam diplomirao. Imam još nekoliko ispita, i sam parazitiram na grbači roditelja i države. Ali..bitna razlika je u tome što sam ja zadnjih godinu dana jednostavno bacio kroz prozor radi osobnih užitaka, i svjestan sam te činjenice. Svjestan sam također i činjenice da sam već trebao otići i sa fakulteta, i iz studentske menze, i u krajnjem slučaju-da sam imao mjesto u domu-i iz doma. Onaj idealist u meni, koji još uvijek uzgaja karakter i pristojnost u svom vrtu, nosi parolu na majici „svakog gosta tri dana dosta“ .

Da, već čujem gunđanja iz zadnjih redova : „ne znaš ti kakva je situacija, ne mogu si svi priuštit studiranje, neki su morali raditi da bi preživjeli blablabla...“. Ma nemojte? Slučajno znam ljude koji su bili u takvoj situaciji da nije baš bilo jednostavno otići u Zagreb studirati. Eno dečki sad rade, potpuno su samostalni, zarađuju i zajebavaju se. Istina, ne studiraju, ali su si organizirali egzistenciju nezavisno od studija. Isto tako znam ljude (između ostalog i ja,i to polovicu svoga studiranja) koji su studirali i radili žnj poslove samo da dođu do nekakvog novca-ali oni su uspjeli studirati, ako su to stvarno htjeli. A opet, poznam i ljude koji nisu radili ništa, a nisu ni studirali, jer su prelijeni. Ali su se stalno žalili na sve. Tako da posao i uvjeti nisu opravdanje za neuspjeh na fakultetu. Tko je htio studirati, studirao je, tko je htio raditi-radio je. A psotoje i oni koji su htjeli oboje, i vjerujte mi da takvi nisu organizirali prosvjede i potpisivanje peticija i slično.

Prođe vrijeme, dođe rok..nisi braco završio još? Pa ništa onda, suoči se sa tim, kupi kartu kući, spakuj stvari u kofer i, kako bi pjesnik rekao-a Olja me podsjetila, vrati se kući kao popišan cvijet. Pa studiraj od kuće prijatelju moj, nije ni to neizvedivo. Ionako si sad apsolvent, pa ti apsolviraj.

Naravno, postoji ona mala, statistički jedva vidljiva ali konstantna skupina iznimaka kod kojih situacija baš uz dlaku zaista je tako nemoguća. Njih troje će se nekako već smjestiti u dom, ili će naći dobrotvora ili će propasti i postati pijanci ili će spavati na kolodvoru. Njima ne mogu reći ništa drugo osim-fer plej je izmišljena kategorija koja ne postoji. Zašto? Saznajte u drugom dijelu...
- 22:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 02.07.2008.

Međupost

Inspiracija ovisi o sugovorniku. Ukoliko te isti dovoljno intrigira, onda će konverzacija biti puno tečnija i više ćeš se truditi oko toga. Kako je humor i ljepota u očima promatrača, tako je i izvor inspiracije sugovornik. Priča je poprilično jednstavna-zanimljiv sugovornik,zanimljiv razgovor. Sugovornik stanovnik Mrtvog mora-razgovor temperature pingvinove guzice u siječnju.

a neka objašnjenja su doslovna.i nisu dvosmislena.i nemaju skrivenu poruku.ali iskreno mi je drago da te još mogu nasmijati.

np: Coldplay - Death and all his friends
- 23:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Chaka-chaka tok chaka-chaka tok chaka chaka tok


Tako se glasa vlak, ako niste znali. Moram sjetiti samog sebe da to naučim svog malog bratića. To malo čudo jednostavno ima sve predispozicije za...pa, u najmanju ruku, maloga Budu. Oni koji me imaju na msn-u su ga i vidjeli-to je ona slika. Naravno da je sladak. Na bracu.

E sad. Opet sam u vlaku. Nekako ova klima koja uporno drži temperaturu na 21 stupnju kreativno djeluje na moj mozak, dok klokotanje tračnica stvara nove ideje u mojoj glavi. Iako, ovi moderni vlakovi u kojima imate i stalak i utičnicu za laptop i mobitel (damn,sad sam se sjetio da sam zaboravio punjač za mobitel) ne proizvode taj toliko obožavani zvuk. Oni samo šušte i naginju se. Ali tako je sa svim modernim stvarima. Sve postaju tiše i brže i hladnije.
Kad sam došao na stanicu, u pohodu na još jedan ispit u svojoj karijeri nesvršenog studenta prava, vidio sam prekrasan auto. Alfa 166, metalno siva. Inače mi se ne diže na aute koji su mlađi od mene, ali ovaj je odisao nekakvom elegancijom,smirenošću, stilom. A istovremeno je brz i tih. I hladan. Pa sam došao do zaključka da bi bilo vrijeme da i ja privedem svoje školovanje kraju i konačno preuzmem taj silni novac koji me čeka.

Zašto mi je novac bitan? Svaka čast na idealizmu (Cordie mi je rekao sinoć da me nikada nije vidio kao realista-još nisam siguran jel to kompliment ili kajla), ali mislim da ipak trebamo napraviti jedan mali reality check. Imam 24 godine. Nemam osiguranu egzistenciju od strane roditelja (mislim,uzdržavat će oni mene do daljnjega,ali ipak ima jedan mali etičar u meni koji smatra da to nije potpuno u redu) u vidu nekoliko milijuna novčanih jedinica, u stranoj valuti po mogućnosti. Nisam diplomirao, a ni neću kroz neki kraći vremenski period. Single sam. Imam auto koji želim,a ne mogu prodati i gitaru koju mogu a ne želim prodati. Da, gitaru koja mi besposleno sjedi kod kuće. Imam škembu i nula fizičke kondicije. Imam progresivno propadanje moždanih stanica koje zaglupljujem sadržajima koje ne mogu zapamtiti. Prosječan čitatelj bi rekao- mali, ti si u kurcu, totalna depresija. Oni koji me znaju, pretpostavljaju da nije tako. Ja, koji sam najpozvaniji govoriti o tome, znam da nije tako. I dalje imam facu koja skida najmanje dvije-tri godine sa osobne iskaznice, smisao za humor i kritiku, smisao za polemiziranje o raznim temama (sam sam sebe iznenadio kad sam na engleskom debatirao o poljoprivredi Tibeta), a na kraju krajeva-uvijek se mogu udati. I tu se sad vrtimo u krug. Svatko tko kaže da novac nije bitan-ili je strašno glup ili je strašan idealist, što se svodi na isto. Danas nema ništa bez novca, čak više ni moć ne znači više nego novac, nego se vrijeme okrenulo, pa novac znači moć. U biti, kad malo bolje razmislim, uvijek je bilo tako, samo što je onda bilo manje onih koji imaju novca, a više onih koji su na novac bili ljubomorni, pa je češća bila priča „ma pusti njegov novac,što on ima od toga..vidi mene...“. Želite ljubav, moć, sreću, žene, aute, drogu, pse, kokice, čašu vode? Sve to možete kupiti. Na današnjoj burzi sve je na prodaju. Sve ima svoju cijenu. Jedino što ta cijena nije uvijek izražena u istoj valuti, pa tu dolazi do manjih zabuna. Ali imajte na umu da u današnje virtualno doba, gdje je sve tiho,moćno i hladno, jedna personalna oznaka stvari kao što je valuta novca bi samo remetila ravnotežu. Nije vam jasno o čemu pričam?

Evo primjerice žene. Kako ćete kupiti žene? Neke jednim osmjehom, neke dobro izvedenim razgovorom, neke mobitelom i odjećom, neke ključevima stana,auta i vikendice. Neke ćete kupiti time što ćete biti jadno izgubljeno štene u okrutnom svijetu velikih medvjeda, a one baš traže novog kućnog ljubimca kojeg će maziti i paziti i voljeti i, s vremenom naravno, ševiti. Svatko od nas ima svoju cijenu, svi se mi prodajemo za nešto. Nekima su te vrijednosti materijalne, a nekima nisu, bar na prvi pogleda. Ali danas imamo sudske vještake koji će odrediti novčanu vrijednost duševne boli, koja je osjećanje, i za koju se mislilo da je nešto neprocjenjivo...je, sve dok ovlašteni sudski vještak Satan Belzebub ne kaže koliko vas boli duša u novcu. I tu prestaje svaka diskusija oko toga kako su neke stvari neprocjenjive, a sve ostalo se može kupiti novcem.

Poanta cijele priče je u tome da sam ja direktan kao i obično, i znam što hoću, te se neću truditi da to zamotam u šareni papir. Ja hoću novca. Želim novac, jer je on univerzalna valuta za sve. Možeš ga konvertirati u bilo koji obliko koji ti treba, sve pokriva, sve plaća i sve kupuje. I znam da nisam jedini u tom razmišljanju.
np: Anica Dobra – Svečane bele košulje
- 00:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 01.07.2008.

Uklapamo li se svi u ronilačka odijela?



Pomalo sam se zamislio nad činjenicom da su mi vlakovi u zadnje vrijeme najbolji izvor obrazovanja, nešto poput one čuvene „životne škole koju se ne pohađa u školama“. A jebiga, šta ćeš kad putujem skoro svaki vikend (da sam to vrijeme utrošio na učenje, ja bih danas bio..a bio bih.). tako sam i na ovaj praznični dan doživio nekoliko lekcija. Dobro kažu da se uči dok si živ-samo, zamolio bih „učitelje“ da požure malo, jer od ove vrućine ne mogu obećati nikakvu dugotrajnost.
Znate li one stereotipe ljudi kojima nas kljucaju još od malih nogu? Kljucaju mislim u različitom smislu-nekima su oni ideali, neki plaše malu djecu s njima, neki imaju fobije od zatvorenih prostora, paukova i nacionalnih manjina, a neki jednostavno žive i sretni su time. Ajmo sad mali test-vidite li sljedeću karikaturu u svojim mislima?
Počnimo od cipela. Lagane smeđe antilopne cipelice, model koji je dolazio serijski sa BMW-om „peticom“ početkom devedesetih. Čarapice naravno bijele. Hlače su kratke, odnosno skraćene, od jeansa, i neodoljivo podsjećaju one originalne modele Levisica koji su napravljeni kao radne hlače za radnike u rudnicima ako se ne varam. Košuljica veselog šarenog uzorka, kupljena u McGyverovom fan shopu, nokia sa iritantnom melodijom u džepu košuljice, kratka „trovremenski taft“ frizurica sa plavim pramenovima (u biti kad si malo bolje pogledam-sve je na ovom tipu kratko,pa čak i pamet). Uz to sve ide i brončani ten i sveto trojstvo zlatnog prstena pečatnjaka, zlatnog casio sata i zlatnog lanca oko vrata toliko debelog da je mogao komotno poslužiti kao sidreni lanac na Titanicu. A šlag na vrhu je intenzivni aftershave slatkastog mirisa kupljen na sniženju u Aldiju i razgovor u stilu: „Alo!! Ja, ja sam..ma evo iđem iz Osijeka za Salcburg...ja,ja...done'so sam mu nu flajšmašinu...industrijska prava, original,nema tude take'....ma ja...a isprobat ćemo ju kad dođem jopet...sad ne mog' dobt' urlaub sve do kraja avgusta, pa kad onda dođem moramo kup't neko svinjče, pa probat...ee...a zvao me Stipa..ma zvo' ja njega prvo,pa se nije javijo,pa ondak on nazvo' mene natrag...ma nema beda, ovaj mobilni svuđe radi...“.
Znam da ja ne bih smio biti takav. Mislim, posprdljiv, ovakav kao ovaj tip nikada neću biti, pa čak ni na tematskoj žurci „trash ikone devedesetih“. Ali jebiga, tip izgleda i ponaša se kao da je David Hasselhof progutao Mileta iz Brčkog, pa ih je onda lobotomizirao Arnold Schwarzeneger. I to sve u stražnjoj sobi kavane u Salzburgu, neformalnom okupljalištu Hrvata u dijaspori. Vjerojatno i mene sad gledaju čudno i misle koji je sad ovo kreten u kratkim hlačama, starkama, i majici Alan Forda. A i nisu puno profulali. Kakav kreten? Vrhunski.
E da..nisam znao što da prigodno pustim uz ovaj post,pa sam si izabrao nešto što je meni po guštu.
Joe Strummer and Mescaleros – diggin' the new

pies:ovaj post nema poruku,nema svrhu i nije dovršen.u biti,kad malo bolje pogledam,poprilično je besmislen.no,što možete i očekivati od čovjeka koji u glavi trenutno nema više ništa osim stečajnog zakona,dislociranog sjedišta i razloga za odbijanje upisa u sudski registar novoosnovanog trgovačkog društva. pod hitno mi treba netko inteligentan za razgovor,ili ću se pretvoriti u biljku.pokušao bih čitati,ali jedino što imam a još nisam progutao je Milana Vuković-Runjić.a znate kakav je moj stav prema osobama sa dva prezimena kojima je bračni drug još živući.tako da....help needed.
- 01:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.06.2008.

Klimaanlage hat sich eingeschaltet

mali degenerik kaže: "mama mama,ja bi se kupao sutra s ribom koju sam danas uhvatio!"
slučajni prolaznik kaže: "ali ta riba će ti uginuti do sutra"
degenerikova mama kaže: "ma nema veze,nek krepa, voli se on kupa tako i sa krepanim ribama."

eto dragi moj, takav razgovor sam danas čuo. što više treba reći? valjda je sunce svima udarilo u glavu. uglavnom-neću puno gudit. imam posla ovih dana, pa ono. tko me treba, nek mi se javi na mobitel, odgovaram mms-ovima raznih sadržaja (treba potrošit onih 500 mms-ova).

pitate se odakle mi ovaj naslov? iz gimnazijskih dana,to je bila rečenica iz jednog od tekstova u knjizi iz njemačkog. kasnije smo ju prepravili u bećarac,koji smo čak i otpjevali. i to sve nešto u sitlu:
"Klimaanlage hat sich eingeschaltet
durch das Fenster vidim ja komarce"


pies-osobno (a nisam dugo,moram): repriziraju Kinesku plažu...sretan sam sad kao malo prase kad preživi Božić. u to ime i svira:
Diana Ross and The Supremes - Reflections

živi i zdravi bili!
- 02:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 18.06.2008.

Out of my mind..back in a minute.

sad par dana neće biti postova. očekujem pismeni,očekujem goste iz Zg, očekujem nesvjestice od alkohola, očekujem novih okot zečeva, očekujem Sudnji dan i dobitak na lotu isti dan...uglavnom-idem skupljati materijal, pa se javim tamo negdje oko ponedjeljka. mislim,javio bih se ja i ranije, ali susjedi mahnito zaključavaju svoje wlan routere....eto.živili.
- 15:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.06.2008.

Interstelarna konekcija i paralelizam u vidu „lažem ti istinito“



danas mi se opet dogodila jedna od“ovo je idealno za blog“ situacija. Imam jednu poznanicu koja mi svake godine čestita rođendan, Božić, Uskrs i tako to. Ne bi to bilo previše čudno,ali mi nikad nismo bili pretjerano intimni (shvatite to kako hoćete-to je jedna iz one faze sviranja po birtijama), čak dapače-nismo se vidjeli već dvije godine najmanje,ako ne i tri. Tek ponekad čujem od ljudi koji ju viđaju da me pozdravila. Danas sam trebao poslati poruku kolegici sa faksa, koje se zove jednako kao i moja čestitarka. I naravno-pogađate, poruka je slučajno otišla na krivi broj. Tu bi se priča izgubila u običnosti, da nije stigao njen odgovor u stilu “pa bok! Dugo te nisam čula-otkud ti BAŠ DANAS na ovom broju?“. E sad...da znam,obogatio bi se na tome. A zašto je BAŠ DANAS bitan dio poruke? Zato što je danas njen rođendan, na koji sam ja naravno potpuno zaboravio. No, providnost mi se nasmiješila po tko zna koji puta, pa sam se elegantno izvukao, naravno uz nagradne bodove „pa čuj...ne mogu si priuštiti da zaboravim tvoj rođendan.“

Ne znam jesam se već bavio tom temom ovdje (pamćenje mi je u zadnje vrijeme poprilično loše-danas se nisam mogao sjetiti gdje sam ostavio auto), ali već me takve stvari progone duže vrijeme. Deja-vu mi je postao uobičajen, kao dobar dan teti u pekari. Često se sjetim nekih lica nekoliko sati prije nego ih sretnemčujemvidimdobijem neku informaciju o njima, a da nema nekog pretjeranog razloga da svoje minute posvećujem njima,pa to u pravilu i ne radim. Zaista će potražiti način da to unovčim, možda u tome leži moja velika šansa?

No dosta o mojim posebnim moćima. Posvetimo se malo drugima. Pričajmo o-laži! Znate li da ja nikada ne lažem? Možda zvuči malo čudno,ali s vremenom sam se uvjerio da je ljude lakše uvjeriti u lošu istinu nego u dobru laž. Laž ima onaj prepoznatljiv miris, zrak jednostavno zatreperi kad se ona pojavi. S istinom je puno lakše. I što je još zanimljivije, ljudi ću puno češće posumnjati u laž koja glumi istinu, nego u istinu koja glumi laž. A vještim odabirom riječi možete postići da svaka istina zvuči onako kako to slušatelj želi čuti. Poanta je u tome da budete toliko uvjerljivi, da onaj tko vas sluša neće ni pokušati promisliti o onome što mu pričate. Tako se rade i razne prodaje. Nema veze što vama baš ni ne treba polica osiguranja od šteta nastalih djelovanjem morskih valova jer živite u Slavoniji, ali ako je prodavač dovoljno dobar, on će vas uvjeriti da idući puta kad zakoračite u vlastito dvorište morate ponijeti pojas za spasavanje i peraje, jer se Panonsko more vratilo. Ako se već nije vratilo, onda se očekuje do kraja mjeseca, a onda je bolje biti spreman i imati policu osiguranja,nego da vam se dogodi da vam more odnese kulenove iz pušnice.

Moć sugestije je strašna stvar. Mislim da ću si ovo ljeto za zadatak dati da uvjerim vešmašinu da je ustvari lastavica. Uopće ne sumnjam u uspjeh svoje misije, jedino me malo zabrinjava što će se dogoditi ako, kad dođe jesen, moja vešmašina odluči sa ostalim pticama odletjeti ka jugu. Nemam ja sad love za novu vešmašinu.


Eto.osobnih poruka nema. Na predzadnji post su mi rekli da sam previše...nešto. nisam točno uhvatio trenutak što, svi su klimali glavama i slagali se s većim dijelom posta, ali im je opet bilo odlomaka koji su im bili malo previše...pretjerani. ja se slažem, jedino mislim da bi morali postići konsenzus oko toga što je to točno previše-naime, svatko je odabrao drugi odlomak.

A sad malo za nahranit winamp....
Ska Ringišpil – Molder
- 00:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 13.06.2008.

a ča ti je to-buža?

danas sam bio cijeli dan posvećen obrednim prežderavanjima, u najboljoj slavonskoj tradiciji, kako to i treba biti na kirv/b/aju. dosta priče, ukupno 9 sarmi, puno bezalkoholnih piva (ali nećeš ti logike-pije se bezalkoholno pivo i rakija), pola male svinje koja je još orije par dana veselo trčkarala po dvorištu,sad veselo trčkara po frižideru...

nakon kraćih proračuna, zaključio sam sa svoijm gostima da su nam se teme u međuvremenu promijenile-više se ne priča tko se kad gdje i koliko napio,nego tko je dobio koliko dana godišnjeg, tko ima kakvu satnicu, kakvi su bili svatovi toga i toga..tako sam i ja došao do zaključka:

1. prodajem auto
2. tražim bend
3. sviram svatove i sprovode

kad smo već kod sviranja...slučajno sam našao svoje slike sa svirki na jednom portalu...davni su to dani bili...
Novogradiško glazbeno ljeto 2003.
Novogradiško glazbeno ljeto 2004.
a evo nam i publike..mladost i radost na jednom mjestu

svirali smo mi još na pokojem novogradiškom glazbenom ljetu,jerbo smo bili pretplaćeni na tu manifestaciju najvećeg opsega u našem kraju...a bogami i na dočecima novih godina...:D
gledajući slike,mogu samo zaključiti-jebote,tako prekrasna gitara na tako prekrasno ružnom tipu.

zvao me Bob Dylan danas,kaže: "ajde stari,večeras sam u Vž, nađemo se nakon koncerta pa idemo u neku birtiju zapit, pa sutra krećemo dalje na turneju. znam da ne više ne voliš svirati velike turneje, pa ćemo ona odraditi ovu festivalsku...ajde,šta kažeš?". a ja mu mirno odgovaram; "neće mene nitko od moje palanke sa sarmom....autonomaš teški.ne sviram više nigdje gdje se ne mogu popišati na kukuruzovinu iza bine i gdje me neće ponuditi pravom šljivovicom".a ono..u Varaždinu muk.

eto,ajte sad zbogom,idem prodavat maglu,jer to mi izgleda najbolje ide.

pies:jel ovaj post treba ići pod fotografija,glazba,karijera,humor,obbrazovanje,osobno,priče,putopise,sport, umjetnost,zdravlje ili znanost?jer meni ima elemenata za sve...
- 23:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.06.2008.

Glavobolja od sira..topljenog naravno.


Postoje dani kad jednostavno nemate inspiracije, kad se krećete po nekakvom koncu koji netko povlači ispred vas. U pravilu takve dane provedem radeći nešto u čemu uživam, jer tu najbolje dolazi do izražaja moja mazohistička crta. Pazi-ne volim kad je drugome lijepo jer sam strašno ljubomorno đubre, i nešto mora biti jebeno dobro da bi ja tome odao priznanje, ali isto tako ne volim kad je meni lijepo. Zato što onda dižem standarde, i znam da će bilo kakva promjena uzrokovati da mi ne bude više toliko lijepo.

To je i jedan od razloga zašto ne volim žene nakon orgazma. Ok, svršio sam, sad mi daj da na miru pokupim svoje stvari i posvetim se sam sebi. Obavili smo što se treba i sve 5. Ne znam kako je tebi bilo, u jednom trenu mi je čak i bilo stalo da ti bude lijepo, ali sad mi je apsolutno svejedno. I ne jebem priče o preuranjenoj ejakulaciji-gle sestro, ako ne znaš recept kako napraviti ukusno jelo, ni najkvalitetniji sastojci za isto ti neće pomoći da uživaš u njemu. Prema tome-žene su krive za svaku preuranjenu ejakulaciju. Uz malo razrade, teorija bi se mogla primjeniti i na impotenciju. Svi tvrde da je uzrok impotencije u 95% slučajeva psihološke prirode. Ok-znači, u glavi je. E pa sad...ako ti nisi uspjela doći do onog pravog centra u glavi, nema ni reakcije. I don't fucking dig you. Nešto ne štima, stvar ne radi..nema napona, nema struje, nema snage. Jednostavno i okrutno.

Ne izlazi mi već dva dana iz glave onaj razgovor sa sue. I sve više mislim da je u pravu. I imopotencija je jedan od kriterija odabira. I to onaj najokrutniji, koji daje najjaču pljusku egu, i njegovom i njenom. On misli: zemljo, otvori se zato što mi se nije digao, a ona forsira crvenilo flamenco tipa zato što mu se nije digao na nju. Ali tko bi se tu kome trebao ispričavati? Uobičajeni klišej je da se mi muški ispričavamo. Ali to je kao da se ispričate pijanom vozaču koji je naletio na vas automobilom; „jao,sori što sam ti dopustio da naletiš na mene svojim autom“. Pa to je jebeno apsurdno!! Primjenimo recept na žene: „Sori što mi se nije digao na tebe, jer: ne sviđaš mi se /smrdiš /smeta mi tvoja treća sisa /imaš sestru koja je zgodnija od tebe / ležiš u krevetu kao truplo sa toliko talenta za seks kao i bukva iz Šervudske šume /sam zaokupljen prebrajanjem uraslih dlaka na tvojim leđima...“. Jel vidite da to nema smisla? MI se ispričavamo NJIMA jer su ONE u nečemu zajebale. Alo jeboteee...

Pazi 'vamo: ja još uvijek sam određujem svoje kriterije što se tiče nekih stvari. Ako mi se ne diže na tebe, onda to znači da ne zadovoljavaš MOJE kriterije. S obzirom da ja to znam,a do neugodne situacije je došlo, to znači da ti forsaš i dalje. A to bi se kolokvijalno moglo protumačiti kao napad na moju osobu! I to napad seksualne prirode...jebote, doživiš konačno to seksualno zlostavljanje o kojem svi pričaju i onda se još moraš ispričavati zbog toga ili ti treba biti neugodno?!? Ima li ovaj svijet smisla?!?

Sad odgovor na pitanje koje si svi sad postavljate-kad se to njemu nije digao? Moj ego vodi statistiku o tome na ovaj način:
1. broj mojih orgazama
2. broj ženskih orgazama koje sam izazvao
3. broj ženskih orgazama za koje mislim/se misli da sam ih izazvao
4. broj koitusa koji su predugo trajali
5. broj koitusa koji su prekratko trajali
6. broj neuspjelih koitusa
7. razno

Iz priloženog je vidljivo da se dogodila i situacija da mi se nije digao. Priznajem, nisam imao srca reći dotičnoj da je jedino što na njoj vrijedi njena oralna sposobnost, i da sam najsretniji što je to prvo po redu obavila u najboljoj maniri i do kraja, pa ja ne moram doslovno „odrađivati“ one loše epizode nakon toga. Jednostavnije je bilo izvući se na nedizanje i šemu „jao, ovo mi se prvi puta dogodilo (da,stvarno se prvi puta dogodilo da NE želim da se seks ima „part two“). Nemam problema sa priznavanjem toga, jer omjeri prvih nekoliko stavki još uvijek igraju u mom timu, pa ono...

Zašto sam napisao ovaj post? Po prvi puta ne zbog sebe, nego zbog jednog vjernog fana koji mi se sinoć po ne znam koji puta žalio kako je imao, nakon duge suše, nekoliko one night standova, ali je sve to kurac, jer on želi nešto više. Stari moj, ti nisi emo..ti si emotivno impotentan. Bacaš drkicu na kozmičku povezanost duša, izmjenjivanje misli i tajnih pogleda, a ustvari ti se ne diže u tom smislu, jer ti je kriterij sjeban do granice neprepoznatljivosti. Očajnički žudiš za ženama, i onda kad konačno dođeš do njih, odradiš onaj mehanički dio, pa se zatvoriš u svoj svijet, potučen do koljena, jer te ego opet šamara emotivnom impotentnošću (ako ti treba slikovitije objasnit: tvoj mlohavi emotivni kuračić te mlati po čelu jer opet tragaš za Pegazom). Trgni se iz toga, ljubav ne postoji, bar ne u tom obliku u kom ju ti tražiš. Postoji seks, postoje hormoni, postoje kemijski spojevi koji su znanstveno objašnjeni. Postoje velike sise, hrpa love, britki jezici i moć u društvu, nakrcanost podacima i inteligencija-sve je to ljubav. Ali ne postoji još i ONO nešto što bi te guralo kroz život,ništa osim tvog ega. Ljubav se može racionalno objasniti. Pokušaj to shvatiti, jer to je izgleda jedina viagra koja ti može pomoći. Ne postoje emotivni bogalji, postoje emotivne budale, koje ne shvaćaju što se događa oko njih.

Nadam se da ste shvatili. Za one doslovno impotentne-kad vam se idući puta ne digne na nekoga, ne da se morate početi ispričavati, nego ju još i napadnite da je ona kriva. Ako mi ne vjerujete,vjerujte onoj staroj: uvijek kritiziraj ženi-ako ti ne znaš zašto, ona će znati. A za one emotivno impotentne-dobro došli, ova planeta na kojoj se nalazite se zove Zemlja, ima svoju atmosferu,gravitaciju i svoja pravila po kojima se igra. Nadam se da ćete uživati u boravku kod nas. Hvala.

np: Incubus – Paper Shoes
- 01:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 11.06.2008.

Nek nam rodi žito, a ne mačke!!



Danas sam prvi puta nakon 43 dana uzeo gitaru u ruke. Moram priznati da je bio pomalo čudan osjećaj..ali ništa što bi se zaboravilo. Prsti sami već pamte svih 6 žica, točno znaju svaku ogrebotinu na poznatom obliku. Kad sam otvorio kofer, iznenadio me onaj vječni miris dima i neprospavanih noći u šabloni a mol-F-G-C dok se pijana rulja na koljenima dere „..uvijek sam želio biti heroooooj,heroj uliceeee...“. recite što hoćete, ali to je bio moj mali komad neba i u potpunosti sam uživao u njemu. Danas me strah reći-i opet ću. Jer, to opet bi značilo da se moram prebaciti na svatove i sličnu prostituciju, „sijem žito, raste grahorica“ modele , što je još i podnošljivo, ali one u stilu „ja ga volim svaku veče dok on vozi crno meče“ me malo izbace iz ritma. Tako da ću tu morati pognuti glavu ako slučajno naletim na jednoga od onih „heroja“ koji su se klečeći zaklinjali u rokenrol kao pioniri nekad drugu Titu. Ali opet-novac je novac, i ako je to jedini način da ga zaradim radeći ono što volim...kume, izgori ti kesa!

Dok sam putovao iz Osijeka danas, u vlaku sam sreo dvije engleskinje. Ne znam zašto, ali engleskinje, potpuno tipično za njih, uvijek putuju u parovima, parovima u kojima je jedna nevjerojatno zgodna, dok je druga nevjerojatno nezgodna (u svakom smislu). Ove dvije su bile netipične engleskinje. Obje su bile-nezgodne. Znam da ljudi često znaju biti previše opterećeni svojim lokalnim problemima, ali ove dvije su me doslovno utušile svojom pričom o katolicima i protestantima, i njihovim vječnim borbama, u kraju iz kojeg one dolaze. Nakon skoro dva sata putovanja mi je pukao film, pa sam ih pitao koliko one u biti imaju godina i od kad su kod nas u Hrvatskoj, s obzirom da se jako dobro služe našim jezikom. Odgovor je bio: „paa..imamo 21 godinu,a tu smo od '94.“. Ok....dobro da ste mi rekle, curke moje drage..pazi sad kad vama tata opali priču o sretnom djetinjstvu u socijalizmu..nećete se izvući sve do Kutine, ako se ja uživim!

Kad sam konačno, nakon hrpe križarskih ratova, uspio stići kući, imao sam prekrasan odbor za doček. Pred vratima se poslagalo točno 7 mačaka. Da, dobro ste pročitali. Nesretna karakteristika moje obitelji je da moramo nahraniti i udomiti sve što nam uđe u dvorište. Tako smo prije pola godine počeli hraniti tri male mačkice, koje su dolutale tko zna od kuda. Nekoliko mjeseci kasnije, ekspert za spol svih živina na ovom svijetu (moja malenkost) je posumnjao da je ova što se udebljala 200% možda..ženka? Danas se ta moja sumnja potvrdila, kad je ista ta za sobom dovela i 4 mačića. Problem je u tome što ne želim raditi kolonije mačaka, bar ne u ovom životu, pa ih sad ima malo...previše. A jedna od dogmi u ovoj kući je „ne uzmi život!“. Jedino bezbolno rješenje za nas, a i za mace, je da ja požurim malo s nabavkom tog rotweilera. Nije da se ja nadam da će ih dotični pojesti (iako sam čuo i za takve slučajeve), nego samo da ih malo rastjera. Koliko znam, psi su poprilično posesivni što se prostora tiče, pa ne vjerujem da bi baš trpio goste na svom teritoriju. Pogotovo ne goste takve vrste. To je kao da od jedne ponosne američke obitelji zatražite da udome nekoliko iračkih siročića.

Počeo sam cijeniti male stvari u životu, i ponovno mi donose užitak-kao primjerice zvukovi. Zvuk napete žice na vratu gitare, zvuk motora u omiljenom oldtimeru, zvuk tišine dok šetam noću. E sad, ili sam pobudalio do kraja, ili spoznajem neke druge sfere...a možda mi se i energetski nivoi poprave,ha? Kako god bilo, i dalje sam strašan egotriper, pa mi i dalje najveći užitak donosi zvuk njenog smijeha izazvanog mojim glupavim komentarom ili facom kao iz enciklopedije zbunjenih lica.

np: opet Zabranjeno Pušenje, ovaj puta u suradnji sa fantastičnim ženskim zborom Arabeske, soundtrack za film Nafaka..dakle:

Zabranjeno Pušenje – Svadba Behari
- 00:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.06.2008.

Hrenovke na mostu



Pred naletom luđačke euforije jučer, nisam stigao napisati „gdje sam bio, što sam radio, s kakvim izrazom na licu i slično“ post. Nakon dugo vremena bio sam na auto pijaci. To je jedna od obiteljskih crta-neki od istaknutijih članova moje obitelji su do temeljnog kapitala koji im je služio za ulaganje u društvo došli putem-šverca autima. A i meni samome je trgovina urođena. Uglavnom, da skratim-volim otići na takva mjesta. Uostalom, što bih pametnije radio nedjeljom dopodne?

Prvi problem koji bi se mogao nametnuti je taj što i hrpa drugih ljudi nema što za raditi nedjeljom dopodne, pa i oni kreću u križarski rat za ubijanjem vremena do ručka. Tako sam vidio da se deda od svojih sedamdesetak godina cjenka sa nekim tipom za-pazite sad-ipod!! Deda je vidio da to košta toliko i toliko novaca, zna da mu unuk ima jednog, a zna i koliko košta jer mu ga je on kupio, pa je odjednom uočio odličnu priliku za biznis, jer je ovaj (najvjerojatnije ukradeni,još je na njemu bila i glazba bivšeg vlasnika) bio u četvrtinu cijene. Zaista nevjerojatno, moram priznati-generacijski ponori se očito mogu vrlo uspješno premostiti (molim vas, nemojte javiti Juri Radiću-i tu će poželjeti graditi mostove, a onda smo otišli u kurac).

Tako, malo sam zujao, nisam našao ništa pametno, što zbog činjenice da sam kronično dekintiran, što zbog letargične nedjelje u kojoj sam se našao. Ali staro pravilo je da se sa pijace ne ide dok se nešto ne kupi. Srećom, knjige su idealne za ispunjavanje te obveze. Naime, cijena je smiješno niska. Tako sam primjerice prije par mjeseci kupio Shakespireova sabrana dijela na engleskom za deset kuna. Da, dobro ste pročitali, nije ni William više što je nekad bio. Ovaj pita sam bio nešto skromniji-za 5 kn sam kupio knjigu koja je već u prvih desetak sekundi obavila svoje osnovne funkcije-zabavila me i naučila nečemu. Naime...na čisto bijelim koricama piše zelenim slovima:

HUMOR
Zvonimir Drvar
EKSKLUZIVNO ZA PAMETNE

Inače je riječ o knjizi u kojoj autor čuva svoje infantilne pjesmice, grafite koje je pročitao, parole samoupravljanja prema propasti, te neke poprilično duhovite lajtmotive koji su, koliko god to čudno zvučalo, na tragu dobrih stand-up komičara. No ono što me osvojilo je to što sam se, čim sam kupio knjigu, odmah počeo šepuriti kao puran noseći pod rukom knjigu na kojoj piše „ekskluzivno za pametne“. Pomalo snobovski, kako bi rekla sue defender, ali istovremeno na rubu tragikomedije. To je kao da imate gitaru na kojoj piše „kvalitetna gitara“, ili tortu na kojoj mora stajati natpis „ukusna torta“. Tako ovdje piše ekskluzivno za pametne..srećom ,da bi štos bio potpun do kraja, iznad toga piše humor. Meni je osobno odlično pogođena finta, ali opet-to sam samo ja, ekskluzivno pametan, kako kaže moja najnovija knjiga, i iznimno sarkastičan.

Osobni odlomak:danas sam proveo iznimno ugodno poslijepodne sa već spomenutom sue defender. Po njenoj teoriji, s kojojm se u potpunosti slažem, s vremenom sve više postajemo snobovi, i to u onom socijalnom smislu. Biramo ljude s kojima ćemo stupati u kontakte, u razgovore, u odnose, u krevet...postaju nam sve izraženiji kriteriji koje netko mora zadovoljiti da bi uopće obratili pažnju na njega. I ne vidim ništa loše u tome, čak dapače. Ako već cijelo čovječanstvo kreće u smjeru „those who can, do“, zašto onda ne bi tako nešto primjenili i na naše društvene živote? Nije da samo na pustom otoku i da smo zadnji ljudi na planeti-izbor je poveći, pa ono...svakome po zasluzi. I sve to naravno treba ukomponirati sa onim neizbježnim procesom asocijalizacije, koji je kod nekih izraženij, dok je kod nekih još uvijek u povojima-ali sve je to evolucija, doći ćemo s vremenom na to. Između ostalog, i sam smisao interneta je u povezivanju ljudi, ali istovremeno i razdvajanju nekih drugih. Ying i yang modernog doba. Uglavnom, da ne klepećem dalje bez veze..i winamp se slaže sa mnom.

Np:Zabranjeno Pušenje – S tobom ili bez tebe
- 23:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Delirium tremens na kockastom jogurtu



Neizbježna tema-nogomet. Posvuda se priča da treba obustaviti sve za vrijeme trajanja nogometnog prvenstva. Ja se slažem. Treba i deportirati nas nekolicinu koji smatramo da je to apsolutni idiotizam. Za iduće prvenstvo ću tražiti od fakulteta, ministra, države, pape – bilo koga, da mi dok traje negomet plati putovanje na neki pusti otok. Barem ću pokušati sačuvati zdrav razum na takvom mjestu.

Posvuda su. Ako nas ikada bude preuzimala neka druga rasa, mislim da će to najlakše napravit preko reklamnih kampanja za nogomet. Imamo navijačke: dresove, šalove, kape, zastavice, čarape, kondome, grudnjake, pjesme, piva, televizore, čips, jogurt, metle, stolice, alat za razbijanje betona, internetske pakete, ugljen za roštilj, wallpapere i melodije na mobitelima...jedino još ne postoje navijački aspirini (ili još bolje-apaurini), a ja bih baš to. Ok, recite da sam cijepljen od navijačkog gena, ili da mi je domoljublje oduzeto još u pradjedovom slučaju zajedno sa ostalom nacionaliziranom obiteljskom imovinom-sori ekipa, podnio sam zahtjev za denacionalizaciju, ali znate kako je to-traje i traje...čim bude gotovo, ja se javim, obećajem! Prvi na tribini ako treba!!

Evo, upravo na stolu gledam u bocu Iso-sporta. I na njoj piše-službeno piće hrvatske nogometne reprezentacije. Odlično-prodajte studentima službeno piće nogometne reprezentacije, tako im indirektno dajući do znanja da je to najbliže što će oni ikada profesionalnom nogometu prići. Nogomet - znate, onaj sport u kojemu 22 maloumna kretena, koji nisu sposobni složiti proširenu rečenicu a tekst himne ponavljaju za navijačima, natjeruju jednu loptu po igralištu 90 minuta, i tako nekoliko godina, a ostatak života provode trošeći svoj novac od ugovora...me ne bude tog novca puno...jedno 4280 vaših godišnjih primanja, ako upadnete na dobro mjesto nakon faksa. Šta ste ono rekli da studirate, pravo? A nemate vezu kažete?!? Onda su 8633 godišnja dohotka.

Gledam po gradu ovih dana, popularne su one zastavice koje stavite na staklo automobila. Pa eto.pravi domoljubni, „vatreni“ navijač ode u talijansku trgovinu, kupi kinesku zastavicu, stavi ju na auto, plati litru goriva uskoro deset kn, doveze se do kafića gdje gledajući u tursku plazmu pije hrvatsko navijačko pivo koje proizvodi nizozemska,austrijska ili njemačka pivovara, a nakon kolektivnog orgazma koji proizvede vodeći rezultat za „naše“ reprezentativce (sve redom ponosne face iz BIH,i njihova braća također) nakon zadnjeg sučevog zvižduka, ide sporednim putovima kući izbjegavajući policiju, jer ako ga uhvate i natjeraju da puše, proračun RH će se obogatiti za nekoliko tisuća kn, pa naš domoljub neće moći platiti ratu kredita talijanskoj, austrijskoj ili švicarskoj banci za pouzdani njemački „das auto“ koji vozi. Moram priznati da možda i razumijem: jedino mjesto gdje bi eventualno Hrvatska zaradila nešto je naš junak domoljubno-izbjegao.

Naravno, imajmo na umu da i iz tog proračuna treba naše nogometašiće nahraniti. Ne znam jeste li znali, ali svako od prva tri mjesta sa tih većih natjecanja se nagrađuje od strane RH. Po glavi mi zvoni podatak od 125 000 kn. Znate li koliko je to? To je kao da dva studenta stipendirate za po tisuću kn mjesečno, kroz 5 godina. Ali kakva korist od studenata, bitni su vatreni. Kad to pogledam s ove strane, čisto mi dođe žao-odmah bi išao platiti nekakvu kaznu, samo da podržim našu stvar-naše kockice.

Nemojte sad misliti da ja generalno imam nešto protiv stipendiranja sportaša. Nenenene...čak dapače-podržavam takve stvari. Evo recimo, Blanka Vlašić. Ona je toliko stipendirana da je morala isprazniti staro Kerumovo skladište da bi mogla trenirati na improviziranim spravama. Zato ona i ruši sve rekorde-prilikom mjerenja u dvorani gdje trenira su pomakli malo metar, pa ona jadna misli da skače na 201,a ono je ustvari 206. A i njen otac je masno zaradio na njoj...toliko da si može priuštiti čak i jedno fazoniranje brkova kod starog brice. I time je, po mom mišljenju, posve ravnopravan sa kriminalcima i seljačinama Mamićima, koji su iz ugovora Luke Modrića zaradili...koliko ono milijuna eura?18? Da, tu je to negdje...

Da pitate svakog iole ozbiljnijeg navijača, rekao bi vam da bi dao i svoju krv za vatrene. Pa ako bi dao krvi, zašto ne bi i pokoju kunu? Njima treba, a nama neće pomoći-i eto ti kršćanstva u navijanju!! Treba odmah organizirati kolektivne molitve prije i poslije utakmica, na kojima će se skupljati djeca i milodari.

Molim vas, tko ima veze sa Kaptolom ili još bolje, direktno sa Vatikanom, neka prezentira gospodi u haljinama moju ideju-ustupam vam sva autorska prava, za sićušnu naknadu od nekoliko tisuća kn, da si i ja mogu kupiti osnovne navijačke rekvizite, da me društvo ne izolira poput gubavca do kraja. Hvala.

np: Counting Crows - Insignificant
- 00:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 07.06.2008.

Seks i Grad


Priznajem, bio sam na premijeri filma „Seks i grad“. Zašto? Pa svaki pravi muškarac mora znati što „neprijatelj“ misli. A uostalom, nisam već dugo bio u kinu, Andrea me odvukla nakon što njen Dinko nije htio ni čuti za takvu avanturu, nego je objeručke prihvatio varijantu da ona onda ide s drugim Dinkom. Sada konačno znam kako je to glumiti dublera.

Da prijeđemo na recenziju samog filma. Za početak bi samo želio naglasiti da ću preskočiti sve one ženske detalje iz filma tipa „imala je takvu i takvu haljinu, dijamanti na ogrlici su bili jao, nosila je bisere,a tek one Manolice-model koji još nije ni izašao!“. Imajte na umu da sam ja ipak muškarac (kakav-takav,ali jedan od šestorice hrabrih u dvorani) i da ja takve pizdarije jednostavno-ne vidim. Mogu vam reći da su u voznom parku imali mercedes S500 i jednog custom ML-a, kojeg nije radio AMG.

Detalj koji je najveći minus filmu je što žene (naročito Charlotte) vrište. Tako da u nekim trenucima zaista preklinjete surround u kinima. Drugi minus je, što ako ste gledali seriju (a priznajem, iz pragmatičnih razloga jesam,4 sezone), onda ste vidjeli i film. Ako niste, pogledajte film i ne morate se mučiti sa serijom. Glavni motivi su jednostavno prekopirani, mislim da se čak i neki štosevi ponavljaju. Pa prijeđimo na to kako koja glumica izgledan nakon toliko kilometara filmske trake iza sebe.

Carrie – naravno, centralna faca filma je ona. Zaplet vjerojatno pogađate – konačno se treba udati za Facu, koji se btw. predstavlja imenom i prezimenom (to valjda nisu mogli izbjeći). E sad...linearno gledano, situacija teče u stilu crta točka crta. Tu moram napomenuti da su i najjednostavniji elektronički uređaji poput božićnih lampica zanimljiviji-oni bar imaju tri stanja (radi-ne radi-pokvareno) za razliku od ovih dvoje koji su ili zajedno ili su posvađani. Iako mi se Carrie fizički ne sviđa, moram priznati da u jednom trenutku promijeni boju kose i izgleda odlično, ali nažalost, to nije trajno stanje (what can you do-I'm a sucker for dark haired ones). Pokušalo se unijeti u film o glamuru i malo normalnog svijeta, pa tako Carrie dobija sidekicka u liku simpatične siromašne crnkinje Louise (dvije muhe jednim udarcem-em je crnkinja, em je siromašna-a opet pravi dokaz da i za nju ima mjesta na Manhattanu). Tu je provučen jedan dosta dobar štos o devijantnosti potrošačkog društva (Bozaniću,jel slušaš?). Tako se u filmu spominju trgovine za iznajmljivanje skupih dizajnerskih torbica i sličnih stvari. Samo se bojim da neće biti pravilno shvaćen, nego će se dogoditi baš suprotno – neki će kreten pokušati to otvoriti u Zagrebu, ako već ne postoji (obavijestite me ako imate ikakvih saznanja o tome,molim vas). Sve samo da bi se bilo glamurozno, makar i na par dana. Louise je tu i da se pojača poruka da i bogate,uspješne i slavne pate isti ovozemaljski problemi kao i običan puk. Ali da su ti problemi ipak rješivi, samo ako dočekate kraj filma budni.

Charlotte – njena uloga u filmu je minorna, osim što je žrtva poprilično infantilnog štosa na koji bi se svi trebali valjati po podu – pokupi nekakvu bakteriju unatoč svome oprezu, pa se usere u gaće-doslovno. Meni osobno nije bilo previše smiješno, ali se kino grohotom, vrlo damski, cerekalo. Kasnije se tokom filma sazna da je trudna, ali se priča ne bazira na tome previše. Jedino ima dobra povratna replika u trenutku kad Carrie uvjerava Charlotte da se ne treba toliko brinuti. Nešto u stilu „nothing bad can happen to you this year- you already shit your pants“.

Miranda – s obzirom da se u seriji već udala za konobara i rodila njegovo dijete, u filmu joj se nije moglo dogoditi ništa drugo osim da Steve nesretno skonča ili ju prevari. Po Steveovu sreću, dogodilo se ovo drugo. No i to je napravljeno samo zato da prati glavnu radnju kao sjena, jer junakinje istovremeno proživljavaju iste emotivne muke, kao što je soliranje na V-day. Naravno, u svrhu happy enda, priča se završava u 30 sekundi-oni odlaze kod bračne savjetovateljice na razgovor i u idućoj sceni se već nemilice ševe na krevetu. Poruka glasi: ljudi, ševite se što više možete, jer tako izbjegavate hrpu problema. U svrhu suradnje sa tom porukom, odustalo se i od Charlottinog puritanizma – čak dapače. S obzirom da se ona udala za Židova i posvojila Kineskinju, bilo je u redu i da malu djevojčicu uključe u razgovor četiri rospije o učestalosti seksualnih odnosa.
I da – jedina poznata sisa koja se vidi u cijelom filmu je Mirandina, a ne Samanthina. Kim Catrall je valjda tražila previsok honorar za skidanje. Uostalom, pa nije ona valjda glumica samo zbog svog tijela? :D

I tako stigosmo i do Samanthe. Očekivano, ona je u svom predklimakteričnom dobu, i to je glavna preokupacija njenog lika. Jedina ostaje neudana, jedina shvaća da je ostarjela, jedina se udeblja. Toliko su ubili onaj lik po kojemu je rađen serijal „Naughty America“ da su joj čak nabavili i psa. Istina, psa koji ševi svaki jastuk na koji naiđe. Jedini problem je u tome što se decidirano kaže u filmu da je to kujica (ženka) kojoj su podvezali jajnike, ali joj libido nisu uspjeli ubiti. E sad...valjda je New York toliko emancipiran, ali u mom selu još uvijek psi (muški!!) ševe, dok se kujice nalaze u pasivnoj ulozi ševljenih. No opet, promakao mi je izraz na engleskom, moguće je da je u pitanju loš prijevod (posumnjao sam na to kad su za ugradbeni ormar nekoliko puta upotrijebili riječ „plakar“,koja se uredno nalazi u Rječniku razlika na istočnim stranicama).

Sve u svemu, film ne spada u kategoriju ljigavih ljubavnih...ispljuvaka, nego je to jednostavno spinn-off popularne serije. Nadam se samo da neće snimati Seks i neki drugi grad, jer bi se to pretvorilo onda u Američke pite-u zadnjem nastavku su se bavili rođacima originalne ekipe u 4. koljenu. Bijedno i bezlično. Iako film traje 2 i pol sata, nije toliko naporan, može se pogledati-čak i u komadu. Zagrižene obožavateljice će ga gledati triput u kinu, a onda i uredno kupiti u posebnom dvd box izdanju i pažljivo ga spremiti na policu kraj Dnevnika Bridget Jones 1 i 2. Ostali ga mogu pogledati ako im bude dosadno, a frajeri se mogu žrtvovati i otići u kino za slučaj da trebaju fascinirati neku sponzorušicu na drugom spoju, a ne žele potrošiti 200kn na koktele-ovo je ipak i više nego duplo jeftinije rješenje.

Eto toliko. One sa prebrzim jezikom (bollocks,čekam da spomeneš Fantoma!) samo želim potaći na razmišljanje koliko je sponozrušica i ostalih vrsta žena pronašlo svoju junakinju u nekoj od četiri glavne glumice. A što mislite zašto se cjelokupni projekt zove Seks i grad?? Sapienti sat.
E da...Rajna Raguž je jedna od najljepših Slavonki i Hrvatica uopće. A ni njena sestrična nije daleko od nje...*smajlisasamozatajnimsmiješkom*

Np: Pips, Chips & Videoclips – Zdenka i vanzemaljci
- 04:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.06.2008.

Dobar dan. Mogu li dobiti...ummm...kljmrljafANU na telefon?



Koliko dobro pamtite imena? Ja očajno. Primjerice, kad nekoga upoznam, u 75% slučajeva nisam siguran kako se zove,ili mi bar treba neko duže vrijeme da se sjetim. Nekad je to zato što ljudi poprilično nerazgovjetno izgovaraju svoje ime, pogotovo kad imaju, hm, „zamjenjivo“ ime. Nešto tipa Branko-Ranko, Ana-Lana-Hana, Dinko-Vinko...shvaćate? Znam to iz osobnog iskustva, jer ja i u imenu i u prezimenu moram naglasiti svaki slog, inače se događaju preimenovanja. Druga situacija je kad se radi o nekom egzotičnom imenu, koje se izgovori u žurbi, pa onda nastaju problemi. Primjerice, poznajem curu koja se zove Ramajana. I što je zanimljivo, prvih nekoliko mjeseci nisam bio najsigurniji kako se ona TOČNO zove. A malo je nezgodno promrmljati nešto kad ju pokušavaš osloviti...uvijek možeš viknuti ono „ana“ na kraju, ali ovdje je previše slova ispred da bi to neznanje prošlo nezamjećeno.

Opet, s druge strane, australci su izgleda jedina nacija koja nema problema s tim. Jednom mi se dogodilo da me, nakon nekoliko mjeseci poznanstva i gotovo svakodnevnih kontakata (bio sam neka vrsta prevoditelja) Peter, poznanik sa malog kontinenta, hladno upitao-pardon me for asking, but what's your name again? Oni down under su doslovno shvatili ono „not afraid to ask“. Jedino si mi u svojoj balkanskoj prepotentnosti i tvrdoglavosti ne želimo dopustiti da nešto ne znamo...pogotovo ako su nam taj podatak već jednom rekli.

Drugi problem koji imam je u tome što se ljudi slično zovu. Evo recimo moj imenik u mobitelu-3x Ana, 3x Helena, 3x Ines, 4x Ivana, 3x Iva, 6x Maja, 4x Marija, 5x Marina, 4x Tamara...i jedna Olja (koju ovom prilikom pozdravljam, konačno se javila neki dan, stalno vam zaboravljam reći). E sad-nisam sva ova imena naveo da bi se hvalio da u imeniku imam samo brojeve žena (to se valjda podrazumijeva), nego čisto radi ilustracije. I sad ti razlikuj ljude. Srećom pa sad svi imaju mobitele, koji su (ili bi barem trebali biti) osobna stvar, pa se uvijek možete nadati da je bar osoba s druge strane zapisala vaše ime u mobitel kako treba, kad vi njeno već niste.

Kad smo već kod mobitela-živcira li i vas ono kad se javite na nepoznati broj i s druge strane začujete: „e bok,znaš tko je?“. Dragi moji, da znam tko je s druge strane, onda bi tu svoju sposobnost predikcije upotrijebio u komercijalnije svrhe,primjerice u igranje lota, a ne u pogađanje tko me ometa na krajnje neinventivan i stupidan način . A da vas trebam prepoznati po glasu, onda bi to značilo da ste mi bitni u životu, a ja se trudim imati brojeve meni bitnih ljudi zapisane-baš zbog ovakvih situacija. Dakle ljudi-samo malo zdrave logike i žlica vegete, ništa više.

Ali čak i uz sve te mjere predostrožnosti, zbrke sa imenima se događaju. Svaki scenario koji možete zamisliti na tu temu-dogodio se. Od slanja poruka i poziva na krive brojeve, do nesporazuma i zamjenjene djece. Evo samo jedan banalni primjer. Natpis u javnom wc-u „Ivan je bio ovdje“. Poprilično točan, bio je,zaista...danas 15 puta, jučer 18, u subotu čak 28, dok je nedjelja bila nevjerojatno slaba-samo je 9 puta navratio. Ali s obzirom da Ivan ne živi u javnom wc-u, a samo je jedan od 70 različitih Ivana u četiri dana poželio ostaviti trag tu gdje je, možemo slobodno reći, žargonom mjesta gdje se naša fiktivna radnja odvija, da je posrao ostalih 69 imenjaka. Jer, ne znam kako vi, ali ja ne bih htio biti potpisan na tako časnom mjestu.

Sad osobno-zadnji odlomak.
Još od najranijih dana sam nekako bio obilježen utejcajem novca na svoj životni put. Kako? Sjećate se onih djetinjastih natpisa po klupama osnovne škole, Darko+Tajana, ili, kad ih sami pišete pa pokušavate biti tajanstveni (da nitko ne skuži osim Nje i one bivše koja treba biti ljubomorna) i napišete samo inicijale, D+T, i sve zaokružite srcetom? Pa tako se meni dogodilo da su se sve moje velike ljubavi do sada zvale na M-Marija, Marijana, Martina, Marina, Maja...pa tako po nekoliko puta. Netko bi rekao- nazovi M radi umorstva, ali ja bih to zaokružio u D+M, što je sasvim slučajno skraćenica za dojč marku, nikada prežaljeno sredstvo plaćanja na brdovitom Balkanu i još ponegdje. Recite mi da sam materijalist, a ja ću samo pjevati „Balkane, Balkane, Balkane moj...“

Glazbeni desert:
Mark Knopfler – Punish the monkey
- 17:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 04.06.2008.

Padaju li i vama gluposti na pamet?



Počinjem sumnjati da se pretvaram u mekušca. Postajem emo-to je valjda po današnjoj modi. Recimo, pogledao sam sve epizode MASH-a. I na kraju, u zadnjoj epizodi, grlo mi se steglo ko malom majmunu. Osjećao sam se kao da me prolaze valunzi-tako se valjda osjećaju žene sa svojim hormonima i nedostatkom istih, ali mogu vam reći da mi je ta ekipa u toj sklepanoj „bolnici“ postala tako draga-kao da su moji vlastiti. Zaista ne znam odakle tolika moja fascinacija američkom vojskom, nije da sam previše lud za ratovima, imao sam prilike iskusiti okrajke jednoga,pa ono..hvala,ali neka hvala. Možda je u pitanju humor. Jebiga, odrastao sam na knjigama i piscima koji nisu štedjeli olovku ni papir ni za koga. Recimo, moji animoziteti prema sportovima koji nemaju veze sa benzinom potječu djelomično od obiteljske nesposobnosti za bavljenje istima, a djelomično i od izvjesnog Nježnog. Nježni je lik kojeg je nacrtao Ivica Bednjanec, strip crtač, a njegov Herr Nježni je bio junak radničke klase u vrijeme socijalizma. Tako je izdao i ilustriranu enciklopediju sporta, u kojoj se sprda sa trenutnim stanjem, sa dogmama koje se provlače kroz određene sportove, sa sportašima, sa ljudima oko njih...sa svima. I to na poprilično inteligentan način, sa velikom dozom cinizma i sarkazma. Divno štivo za dijete od 6 godina, zar ne mislite tako?

Opet sam odlutao. Počeo sam pričati o MASH-u i o tome kako sam postao pičkast. Iako je riječ o prastaroj seriji, kvalitetan humor nikada ne odumire. Ali nije to samo humoristična serija. Taj dio me brine. Tu sam postao emotivan. Postoji hrpa ozbiljnih motiva koji se pojavljuju u seriji, koji su me nagnali na višesatno razmišljanje. Ignorance is a bliss, rekli bi Ramonesi i još poneki, ali da li je zaista tako?

Ako danas doživljavam neke stvari na koje sam prije bio u potpunosti imun, znači li to da sam u međuvremenu omekšao ili ih sada doživljavam zato što ih razumijem?!? Jebiga, sa svih strana mi stižu pitanja - što se događa s tobom, jesi dobro, zvučiš drugačije, nisi to više ti, jesi se zaljubio, i slično... odgovor je poprilično jednostavan-da, to sam i dalje ja. Što mi se dogodilo u međuvremenu? Umio sam se. Počeo sam gledati oko sebe, razumijevati stvari. Do sada sam imao najveći problem sa time što sam sa apsolutnom točnošću mogao detektirati stvari, sumnje, namjere..osjetio sam kako trava raste. Ali, margeritas ante porcos - zalud sve to kad sve te informacije nisam znao upotrijebiti. Nisam se znao postaviti u skladu sa situacijom, uvijek sam tražio neka trenutna rješenja, koja su ispadala čiste improvizacije, jer su one jedine bile izvedive i dovoljno dobre da spase situaciju koliko-toliko. E pa dosta je bilo đe-đe...

Jesam zaljubljen? Jesam. U sebe i u još neke. Svi smo mi zaljubljeni, samo to još moramo otkriti. To je proces koji je u potpunosti autonoman, nitko nema nikakvog utjecaja na njega. Primjerice, frend je imao jednom upad curi, nakon što ga je ova nekoliko dana kajlala za sve moguće : „čuj ti,ja se tebi ili sviđam ili si nevjerojatna kuja“. Jebiga, pokazalo se odmah da je ovo prvo točno,a nešto kasnije, sudeći po njegovim riječim, i druga premisa je postala istinita. No u čemu je poanta? Ljudi oblikuju svoje postupke, svoja ponašanja, utječu na svoje riječi kad ih planirano izgovaraju (ovo moje prosipanje istih na blogu je samo iznimka koja potvđuje pravilo), ali ne utječu na ono nešto što se događa od prve sekunde kad nekoga sretnete, od onog prvog okršaja pogledima, koji kao da se susretnu na istim vratima i onda nakon sekunde ispitivačkog promatranja sa osmjehom na licu onaj tko je sramežljiviji hitro odstupi. Želim vam reći da je jedino što vrijedi, i na što se možete uvijek osloniti vaš instinkt. Ljudi su plahe životinje, ako pokušate upravljati njima, a oni to osjete, onda se jako brzo povlače. Svi mi želimo biti dominantni i šefovi, i samim time ne volimo nikoga iznad nas (ok, znam da je perverznijima od vas sad na pamet pala iznimka kad bi rado željeli imati nekoga iznad vas i tu se moram složiti s vama).

Ajmo sad jedan odlomak koji ćete razumjeti. Šunkica mi je nabacila opasku kako sam postao previše zagonetan-želim da ljudi čitaju, a opet sve pišem u nekim šiframa. A Šunkica zna, ona je psiholog (ne moj-do te faze nisam još stigao, ali kad budem,idem odmah do kraja-psihijatru!i moj brat također!). E pa draga moja, ako mislim pisati blog koji je vezna uz mene, i ako već postove stavljam u kategoriju „osobno“, onda se valjda očekuje da budem iskren i nakljucam zaista nešto osobno. Kad budem pisao recepte za nedjeljni ručak u Gloriji ili nečemu sličnom, onda ću biti manje zagonetan. Jebiga-ova budala ne zna čuvati samo vlastite tajne, odmah ih sve objavi. Uostalom, mislim da sam fer-samo zadnji odlomak posta posvećujem osobnim porukama u boci,a sve ostalo bi trebalo biti razumljivo širokom puku. A i vidiš kako je sve obasjano drugačijim svjetlom kad zadnji odlomak govori o tebi?

Podržimo mlade hrvatske bendove. Evo recimo jednog odličnog primjera....

We come one – Renegade
- 13:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 03.06.2008.

Bogatstvo moći i slave



Danas sam se vratio u Osijek. Imao sam ispit, koji je bio pomalo...čudan. Ne bih više o tome dok ne izađu rezultati. Hvala,i moj brat također (ako niste znali, ovo sa „i moj brat također“ je najnovija šema koju upotrebljavaju samo upućene mange).

Nakon pomnog razmatranja, izračunao sam da sam spavao svega 16 sati u zadnjih 5 dana. I začuđujuća činjenica je što uopće nisam umoran. Mislim da ću pokušati što više minimalizirati spavanje-možda uspijem što bolje iskoristiti vrijeme. Ali vjerojatno ću morati prošetati svaku večer, čisto da uhvatim kisika i par koraka rekreacije. Nekako mi se čini da bi taj plan i mogao uspjeti uz neke disciplinske mjere.

Nekad se stvari, kao i misli, fantastično poklope. Zato sam i sklon vjerovanju u postojanje neke paralelne dimenzije, koja je samo malo brža od ove. Otprilike kao u onoj priči o kornjači i zecu...zec nikada neće stići kornjaču,ali će mu ona uvijek biti dovoljno blizu da mu može pokazati kroz što on sve treba tek proći. Tako je i sa tim dimenzijama. Jučer sam pričao o fejsu, a danas sam susreo djevojku s kojom sam vodio poprilično uznemirujući razgovor.
„Bok,ja sam Dinko“ predstavio sam se,na što je ona sa smiješkom nastavila: „Da,znam. Znam skoro sve o tebi. Ti si onaj mali crni u plavim sandalama sa bijelim đonovima, koji je stalno nešto jeo..sendviče sa šunkom ili Medine loptice“. Moram priznati da sam bio poprilično iznenađen. Naime, podaci kojima ona raspolaže su točni-to je razdoblje mog djetinjstva kada sam imao par godina, dok sam bio na moru. Zaista sam imao plave sandalice i stalno sam nešto jeo. Bila je to faza u kojoj sam, kako sam već negdje rekao, bio crn, debel i nosio sam fudbalerku. Jedini detalj u priči koji mi nije štimao je dob te cure-ima godina kao i ja otprilike-dakle,ako je i bila sa mnom,ima pamćenje slona. No, tajna je otkrivena na moje inzistiranje-cura je vidjela slike na fejsu i sve te podatke je izvukla sa jedne jedine slike!! Onda sam uzdahno' jako, i skino' sam sako i došlo je do prekida filma u mojoj glavi...(posuđeni citat,fala Đole!)

Nevjerojatno je koliko ustvari intimnih informacija mi vsakodnevno iznosimo pred oči javnosti. Samo je potrebno znati čitati, ništa više. Pa i sam ovaj blog je jedan od doušnika koji izdaju neke moje misli, stanja, želje, potrebe...ali nije mi krivo zbog toga. Jer koji je smisao tajne ako ju bar netko ne nasluti? A za ovo što pišem znam da bar neki pronalaze smisao u tim mojim nezgrapno nabacanim riječima.

Multimedijalni umetak,koji se fantastično uklapa u ovu priču: Five Man Electrical Band – Signs

Danas sam opet osjetio onaj osjećaj ugode, koji sam priuštio sam sebi, bez nekog očitog razloga. Jednostavno sam hodao pustim gradom, tu i tamo sam naletio na Kliiiinguuu koji pere ulice, uživao u temperaturi i tami koju su sjekla crvenkasta svjetla ulica. I onda iznenada osjetim da mi korak postaje uspravniji, ponosniji, jer sam sretan zbog samog sebe. Osjećaj je fantastičan, obično mi se događa kad i nešto lijepo, i prokleto je zarazan. Stvara ovisnost, i mislim da sada po prvi puta razumijem megalomane i perfekcioniste. A opet...moguće je da je taj osjećaj samo jeka onoga od prije nekoliko dana. Taj je bio toliko jak da se ni nije mogao osjetiti od jednom...treba polako uživati u njemu, kao u vrsnoj delikatesi ili raritetnom viskiju ili prvoklasnoj cigari. Nisam lud, samo sam toliko samodopadan da se dovodim do apsurda. No dosta o tome-tko treba razumjeti, razumjeti će.

Pjesma za kraj je jedna, za mene možda netipična stvar, koja svojim riječima ne nosi neku posebnu poruku. Jednostavno potječe iz nekog prošlog vremena koje sam upisao debljim flomasterom u knjigu svojih dojmova. Ponavljam, nisu riječi bitne...možda je štos u gitari, možda u ritmu...uglavnom,da ne duljim:

Severina – Tvoja prva djevojka


- 12:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.06.2008.

Starke sa okusom Coca-cole


Preskočio sam jedan dan u pisanju svog bloga. Mislio sam da ste zaslužili da se odmorite,bar malo za vikend. Ionako me čitaju domaćice i tajnice u pauzama tipkanja poslovnih dopisa...

Internet je zlo. Internet je nastao da bi se pornografija mogla širit. I tu prestaje sve pozitivno vezano uz njega. Tako primjerice internet sa sobom nosi i hrpu popularnih servisa, od kojih je jedan i ovaj na kojemu upravo čitate moje genijalne umotvorine. Ali s obzirom da se sve više ide na to da internet „spaja“ ljude (zamislite apsurda-čim vidite da vam se susjed ili frend iz srednje škole pojavio online,odmah mu se javljate-jer ga dugo niste vidjeli. A dok ste bili u gradu ranije tog dana, nije vam palo na pamet pozvati ga na pivo.).

Ne znam kako točno ide ona priča iz Biblije,ali pokušat ću se prisjetiti. I reče Bog nek bude svjetlo,i bi svjetlo. I tako 6 dana Bog radio svakakve pizdarije, da bi se 7 dan odmarao. E da se bar odmarao...ali nije mu vrag dao mira, pa je 7. dan stvorio fejsbuk, majspejs i komarce. Sve beskorisne nametnike na ovoj zemlji.

Danas više ne postojite ako niste na spejsu ili fejsu. Ono,nema vas. Matica rođeni h i umrlih više nisu relevantni izvori, sad odete online i provjerite zadnju promjenu statusa. Ako je bila prije više od 12 sati,onda ste na godišnjem odmoru. Ako je bila prekjučer, otela vas je Al' Quaida, a ako je, ne daj Bože,bila „last month“,onda ste i službeno mrtvi. Ali ne samo da se po statusu određuje jeste li živi ili ne-vaši prijatelji su postali uvredljivi ako ne gledate sve te pizdarijice koje vam oni šalju, sve te slikice, klipove sa jubitoa,razne forvarduše tipa-ako ovo ne pošaljete svim svojim prijateljima, susjedinom psu će ispasti zubi i imat ćete 200 godina nesreće (e lutko moja,da meni netko obeća da ću živjeti 200 godina,pa makar i nesretno,poslao bih što god hoće i svojim prijateljima i neprijateljima,dvaput!).

Razgovor koji me zapanjio se naravno dogodio u vlaku. Dva brata su pola sata žustro raspravljali o nekim slikama sa neta. Jedan je bio ljut što mu ovaj drugi nije pokazao te slike, da se i on divi ljepoti...nečega. To bi možda i bilo razumljivo da slučajno ne znam da dečki imaju zajednički komp i da su im sobe jedna do druge!!! Jebote,stvarno se sve pretvara u onaj vic: „Dragi sine,pišemo ti ovaj mail da te obavijestimo da smo dobro. Sestra ti je također dobro, više ju ne muči zadaća iz matematike. Želimo te obavijestiti i da je večera gotova, pa možeš doći dolje i večerati s nama.Ruke možeš oprati u kupaonici,koja će biti slobodna za 5 do 7 minuta. Potpis-tvoji roditelji“.

Mislim da neću više filozofirati-dosta vam je za danas. Imam još nekoliko stvari za reći, ali ih čuvam za drugi puta. Neću valjda sve odmah ispucati...

Osobne poruke za kraj? Šta je, navukli ste se na to,ha? Pa dobro...here goes nothing.
Bio sam kod wedrana, pokupio sam neku glazbu za malo obrazovanja u ovo teško vrijeme. Istovremeno sam i poslušao njegov novi band, koji je trenutno u studiju i snima. Stari, svaka čast, ovo je najbolje što si do sada radio.
Danas sam i preživio dva pokušaja atentata-prvi puta je to bilo prstom u oko, drugi puta me pokušala ubiti coca colom. Ne bocom, nego sokom. Valjda je mislila da sam od šećera, jer sam tako slatki,pa da ću se rastopiti. Sori lutko, ali mene su učili da metal najlakše mijenja oblik pod utjecajem temperature. A temperature nema, bar dok me netko ne zapali.

Pies: rekao sam većini svojih prijatelja da je čitanje mog bloga obavezno štivo. I počet ću vam pisat minuse i pluseve za svaki post. I ne samo da hoću da čitate,nego i hoću da komentirate. Dosta mi više kojekakvih Ana Karenjinih i ostalih ishlapjelih pacijentica koje ostavljaju svoje nesuvisle točkice. Fala.


Uz čitanje slušati: Disarmonia Mundi – nihilistic overdrive
- 02:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 31.05.2008.

Vrag u odijelu...have some sympathy


Jučer samo morao srati o vremenu, i isto se danas, u skladu sa nepogrešivim Murphyevim zakonom, pogoršalo. Tako da večeras nisam bio nigdje, cijelu večer sam ubijao Švabe, pretvarajući se da sam ruski soldat koji se bori za blagostanje svoje zemlje. Da, COD.

Danas sam se sjetio nečega što izrazito ne volim. Ima hrpa stvari koje je ne volim, i još veća hrpa ljudi koje također-pogađate-ne volim. Ali da ne odlutam opet-ne volim, i izrazito me prolaze trnci kad netko jede rajčicu (paradajz,pomidoru) kao jabuku! AAAA! Inače mi nisu jasni ljudi koji prilikom jela nemaju problema s tim što im sokovi onoga što jedu cure niz bradu, a pogotovo mi nisu jasni oni koji UŽIVAJU u tome. Nemote mi krivo shvatiti-ja čak poprilično volim povrće kao prehrambenu namirnicu,ali kad ga se konzumira na pravi način. Za rajčicu je to recimo sa sušenom šunkom, kulenom, roštiljem-narezana na bilo koji oblik,glavno da se ne mora gristi iz komada. U biti, kad se malo bolje zamislim, ne volim ništa ljigavo (pa tako ni karaktere). Recimo, područje gdje ja sumnjam u to da sam alfa mužjak i ultimativni muškarac je – obrada mesa! Iako sam slavonac i po vokaciji i po korijenima, te šeme sa klanjem i ostalim mi nikad nisu bile baš previše drage. Jednostavno zahtijevam da meso pođe bar dvija stupnja obrade prije nego dođe do mene (samo klanje i rezanje na odgovarajuće komade bi bilo u redu.). Nemam problema sa konzumiranjem istoga, u svim agregatnim stanjima, ali jednostavno ga...ne želim obrađivati. Valjda su me tekovine današnjeg svijeta navikle na to-mislim,zamislite vi, danas postoji čak i zanimanje pod nazivom mesar-a sastoji se od toga da frajer noževima, škarama i sjekiricama obrađuje meso. Pa ako postoji zanimanje, onda neka ga to zanima. Case closed.

I kako sam već bio na temi stavi koje ne volim jer smatram da su ljigave, sjetio sam se još nečega što ne volim. Ne volim tišinu u javim wc-ima, ni u wc-ima kafića...u biti, u svim wc-ima u kojima postoji mogućnost da će vas netko čuti dok ste unutra. Faki mi je jednom prilikom pojasnio da je to zato što se iz nekog razloga stidim obavljanja nužde,blabla...da je nastavio s daljnjom analizom,vjerojatno bi došao do toga da je podsvjesni razlog za to što kao mali nisam dugo prestajao sisati svoj palac (a kad bi mu rekao da ja nisam sisao palac,onda bi vjerojatno rekao da je to zato što ga nisam sisao). Moguće – moj bonton kaže da ne trebam druge opterećivati takvim zvukovima. Znate ono,nije pristojno zijevati bez ruke na ustima u javnosti? E pa tako ja smatram da nije pristojno svirati simfonije tokom pišanja. Šta ćete, samozatajan sma tip, na svim područjima. :D

Zato puno više cijenim mjesta gdje u wc-u svira nekakva glazba. Ne mora biti ambijentalna, mogu to biti čak i Saša, Tin i Kedžo (kad moalo bolje razmislim-oni i jesu idealni za wc!), samo da proizvodi nekakav zvuk. Kad toga nema, onda sam primoran puštati vodu prije i nakon posla, jer kotlić proizvodi dovoljno buke. A onda me peče savjest, jer svijatu prijeti nestašica vode, a ja se tu razbacujem. Jebote, ako ikad ostanemo zbog vode,to će biti zbog bontona i mog pišanja.


Skoro da sam zaboravio neku glazbenu podlogu za post. Pa ajmo ovako...neki od vas će reći da je simbolično-možda! J

Elvis Presley – His latest flame

A neki kažu vele kažu da bi i stih za kraj. Pa evo...nije beg cicija:

„So if you meet me
Have some courtesy
Have some sympathy, and some taste
Use all your well-learned politesse
Or Ill lay your soul to waste, um yeah“
Sympathy for the devil, Jagger/Richards, 1968.

Odoh sad,ispraznila mi se baterija na mišu. Pa-pa do sutra!
- 03:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 30.05.2008.

Meet me tonight...



Ljeto je ponovno došlo. Prije par večeri sam vidio prve krijesnice, temperature su se popele na onu razinu koja mi je najdraža, čuju se i cvrčci...fantastično. po danu ne znam kako je, pretvorio sam sobu u mračnu komoru u kojoj pokušavam razviti film koji će zadovoljiti na ispitu. Ali zato kada padne mrak sa velikim užitkom navlačim starke i penjem se na stari bicikli. Danima sam već kod kuće, čak mi uopće ne nedostaje ona užurbanost grada,ljudi na svakom koraku, mnoštvo sadržaja...mogu reći da uživam.

Jednog dana, ako si to ikad uspijem priuštiti, nakon što napunim garažu željenim primjercima Vječnih Vrijednosti, mislim da ću se odseliti. Ne nekuda na neko egzotično mjesto...čak ne ni na pusti otok. Želim zadržati određenu povezanost sa civilizacijom, želim asfaltiranu cestu, ali ne mora biti osvjetljena. Ne znam znate li, ali neponovljiv je osjećaj prolaziti stazom u mrklom mraku i znati točno gdje se nalazi koja pukotina, gdje je izbočina, gdje se trava probija ispod asfalta. Mislim da ona pamti milijune mojih koraka, kao i ja svaki njen kamenčić. I uvijek mi je bilo drago što ju osjetim pod nogama. Jebote, pretvaram se u lokalpatriota...još mi jedino fali da počnem navijati za lokalni nogometni klub i upišem se u DVD. Očajno.

Sinoć sam vodio zanimljiv razgovor o tome tko je koliko djetinjast, i tko je uštogljen. Slušajući ju, vrtio sam si film po glavi-u koju ja kategoriju spadam? I onda sam nekako izračunao da sam ja dovoljno djetinjast. Ali to me pogodilo, jer sam istovremeno shvatio da se užasavam stvari koje se čine djetinjasto. Pa onda tražim ravnotežu...ali u čemu? Pa u tome da se to što netko drugi čini (da se razumijemo-JA sam uvijek u pravu i ja uvijek radim dobro-to vam je valjda jasno...:D ), do koga mi je stalo, pri susretu sa općeprihvaćenim normama društva licemjera, ne uklapa u određene standarde ozbiljnosti. Daljnjom krnjom indukcijom možemo doći do zaključka da se ja užasavam ustvari svega što se ne uklapa u okvire ozbiljnosti, jer prezirem tu ozbiljnost!!! A znate kako se ono kaže, primjerice za neku vezu-„Joooj,oni su zajedno baš ono za ozbiljno!“? E pazite sad zajeba-znači da dugotrajnost, veliki intenzitet, mnoštvo love (različite su definicije veza) znači da je nešto „ozbiljno“. Moja ispodprosječna logika kaže da bi to značilo da je pojam ekstrema u nekom od tih pogleda u biti definicija ozbiljnosti. A kako ja ne volim ekstreme, tako ne volim ni ozbiljnost. Dva-nula za mene.

Prava drama počinje kad se počnem baviti pitanjem djetinjarija..ni njih ne volim pretjerano, jer previše infantilno ponašanje u biti teži ekstrenu, pa se tu javlja nonsens-imamo „ozbiljno neozbiljnog tipa“. E to sam ja. Mislim da je takav lik neoprostiv, i ne želim se više baviti njime u pisanju svoje slikovnice zvane blog. Osim u slučaju da mi zatreba neki zli kraljević, koji je svim onim kraljevinama koje su me čekale, umjesto zrna graška podmetnuo Kolumbovo jaje, za koje su se dotične uhvatile i shvatile da ih žulja, pa su lagano odlepršale, ne dočekavši moj grandiozni ulazak.

Moj najbolji prijatelj mi je rekao da su mi postovi predugački i da ih moram skratiti ako želim da ih on čita i shvati. Neću ih skratiti, jer stari moj, ti ionako znaš više manje sve što tu piše. A s obzirom da si postavio i pitanje što sam htio reći tim bezveze nabacanim riječima-htio sam biti tajanstven. I sad ostavljam zadnji odlomak krajnje tajanstvenim, samo sa porukama osobama s kojima sam komunicirao tokom dana. Ako ste jedna od tih, onda ćete se naći. Ako niste-više sreće drugi puta.

Draga moja, nemaš ti toliko klišeja koliko ja mogu biti đubre. Zabavi se na Caveu, sori što nisam ljubomoran. Drugi puta nemoj jesti toliko poluzelenih trešanja-onda možda ostane i malo mjesta za kavu. Ako čovjek posjeduje 2000kn temeljnog uloga, onda mu na skupštini pripada 10 glasova-a vezano uz drugo pitanje-bolje da sam to shvatio nakon godinu dana,nego nikad. Mala smeđa, hvala ti na osmjehu i sutra ti definitivno uzimam cigarete. I još jedna za kraj...
Možda pričam gluposti, ali kažu da odlično slušam...

np: Bruce Springsteen – Atlantic City
- 01:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.05.2008.

Postoje postovi i „postovi“



Nešto za slušanje....Hladno Pivo : Pitala si me

Da,pitala si me zašto nikad ne napišem neki post o tebi. Sve ostale su se kurvale kroz moje riječi, bile zasipane komplimentima, porugama, žaljenjima, preklinjanjima...a ti nikada. E pa draga moja, to je zato što su sve one bile-ljetna kiša. Znaš ono-padne, napravi lokvice,lokvice se s vremenom osuše, i stvari opet idu po starome. Ako se već želiš naći u tom klišeju, onda si zamisli da si ti Sunce. Konstanta, kao one pizdarije iz matematike i fizike, c=299 790 km/s i slično (oprostite mi mi ako sam krivo prepisao, tako piše u mojim logaritamskim tablicama iz 1964.,ima tamo i nekih udaljenosti između gradova,a mislim da se i to u međuvremenu promijenilo,pa kako ne bi onda i brzina svjetlosti.).

Problem kod dobrih i kvalitetnih riječi je što mogu biti rečene samo jednom. Sve ostalo je kopiranje mudrosti, tako da i ta mudrost sa sobom nosi prokletstvo, kao ono oteto drago kamenje iz svakog nastavka Indiana Jonesa. Navodno je u zadnjem nastavku prešao na kristalne lubanje-bilo je vrijeme da i Indiana Jones postane brutalan, današnji klinci ga ne bi pušili da nije ubio bar dvije-tri brigade, rekli bi za njega da je obični mlakonja.

Sad ću se opet pretvoriti u patetničnog ljigavca,koliko god mrzim sam sebe dok pišem elegije i ostavljam za sobom srebrnu sluz tisuću puta prežvakanih rečenica, ali jednostavno moram. Na kraju ću povjerovati da to zaista i je tako, da emocije postoje, i da se mogu izraziti i bez da prije toga popijete litru rakije, preslušate Mišine najveće hitove i nazovete onu jednu bivšu curu koja vas je odjebala, pa si to ne možete nikako oprostiti jer ste preveliki egotriper...

Pazite ovako,dragi moji-postoji telepatija. Možda postoji i paralelni svemir,koji je samo nekoliko trenutaka brži od ovoga svakodnevnog. Ali samim time je zanimljiviji...milijardu puta mi se dogodilo da znam što će biti,da znam kakav je raspored stolica za šankom birtije,iako u životu nisam bio ni u tom gradu,a kamoli u birtiji...dogodilo mi se da znam iz prve rečenice kako će izgledati naš zadnji razgovor,dogodilo mi se da znam na kojoj polici stoji maketa minija koju moram imati i koje je boje... tako se dogodilo i večeras-znao sam da ćeš me nazvati. I ti si to znala, i ispit nije pravi razlog...kad nekoga znate skoro cijeli život, a pogotovo kad mu se otvorite, onda se neke stvari podrazumijevaju. Tako primjerice od cijele plejade raznih likova iz slikovnica koji su promarširali kroz moj život, samo za njih troje mogu reći da su mi-prijatelji. A pri tome onom trećem, kojeg uvijek vodim sa sobom, najmanje vjerujem.

Kažu da lavine u Alpama najčešće počinju bez očitog razloga. Nekada uzrokovane zvukom, a nekada samo mišlju. Pomisli na ovu budalu ponekad-ne trebaš mi ni zaželjeti sreću, to bi bilo previše bahato od mene. Sama pomisao će biti dovoljna da uzrokuje negdje neku lavinu, koja će na kraju možda zatrpati neke nevine,ali i hrpu onih loših....Machiavelli ne bi imao problema s tim. A i nakon te lavine ostaje jedan novi krajobraz, neiskvaren,čisti, poput novog lista papira. Činiš mi time uslugu, a i sama znaš da po onoj staroj ruka ruku mije...

Promijenimo pjesmu...prokleti winamp je ostao na Balaševiću, još od sinoć...ne da se stari Đole, dosta mu je valjda cenzure...pa sad pjeva o jednoj Bubi Erdeljan i bršljanu na zidu...

Ipak se dijelimo u klase-koliko god mi to poricali. Filtriramo se kroz godine, i kasnije se nađemo, prešutno, prepoznajući se po samo nama vidljivim znakovima. Ne događa se da se princeza uda za prosjaka, ni da žabe mijenjaju oblike od poljubaca... Danas letargično gledamo kroz prozore vlaka koji se kreće prema nekuda...nekima on vozi u sutra,neki bi htjeli u jučer, nekima vozi samo do Popovače. Ali kako god bilo,kreće se naprijed-nečiji brže, nečiji sporije. Ali apsurd je što se svi nalazimo u istom vagonu. Ne znam kako vama, ali pokušao sam izračunati-mislim da imam negdje oko 16 000 svjetlosnih godina provedenih u vlakovima. Preračunato u današnju tarifu, to je poprilično. I iako je bilo situacija da želim putovati sam, sa svojim zvukovima iz žica utaknutih u uši, dogodi se da u tom valku tražiš neko Drago Lice, znajući da kakvo god putovanje bilo, s njim imaš što za podijeliti. Pa makar šutjeli-pričat ćete bez glasa.

U jučerašnjem postu sam pričao o trenucima kojih se sjećam, i trenucima koji za mene vrijede mala bogatstva. No nisam vam priznao sve. To ja kako kod svih strastvenih kolekcionara-najvrijednije primjerke svoje zbirke ljubomorno čuvaju u sefu čiju kombinaciju samo oni znaju, i ne žele ih dijeliti sa drugima. Ja tako skupljam poglede, osmjehe, poneku suzu, i riječi. Poglede bilježim kredom, osmjehe tetoviram, suze čuvam duboko u sebi a riječima se razbacujem,jer tu imam najviše duplikata. Ali ono najvrijednije, njih dvoje, čuvam toliko dobro da ih nitko ne može naći. Našao sam savršeno sklonište-pred očima svih vas. Nikada ih tu nećete tražiti. I ne želim ih dijeliti s nikim od vas, jer jednostavno niste dovoljno vrijedni za tako nešto. Uostalom,vidi desno-babin sin jedinac,nikada nisam naučio dijeliti.

Ipak,moram priznati da me je često strah. Zašto? Zato što mi se čini da, po već davno napisanoj priči mog života, neke stvari nisu uzajamne. Nekad mi se čini da ja ne nudim dovoljno...možda sam ja obična sponzoruša u tom smislu, dopuštam da se brinete za mene, dok ja sam nudim malo, i škrto se zatvaram kad trebam otvoriti kapiju da kola i vrance uvezete u dvorište. Tješim me u takvim situacijama što, kako sam već gore napisao, onom trećem najmanje vjerujem. Pa tako i tada, jednostavno odmahnem glavom i zaključim da...ma lažem opet-nikad ja ništa ne zaključujem,zato imam vas dvoje. I hvala vam na tome.

Posvećeno mojoj jedinoj prijateljici i mom jedinom prijatelju.
- 02:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 28.05.2008.

Vi ste jedan običan miš


Sve moje djevojke (više manje sve...dobro,dvije od tri-uključujući i onu u osnovnoj školi) su željele uzeti dvije stvari od mene-trzalicu oko vrata i sijedu obrvu iznad lijevog oka. Prvo nisam dao, jer je ta trzalica simbolizirala moju drugu od tri jedine ljubavi, a koliko god one bile ljubomorne, ja sam ostajao dosljedan sam sebi i nisam se dao. Nisam dao ni nju...možda jednom,ali zasad ništa, navrati drugi puta lutko.

A sijeda obrva? Iako ih imam preko nekoliko (obrve mi izgledaju otprilike kao divlji engleski vrt u rano proljeće-neki bi bili sretni da imaju toliko dlaka na glavi), uvijek je jedna iznad lijevog oka sijeda. Samo jedna jedina, ističe se među ostalima. I nekako volim tu svoju obrvu...ne zato što je albino, nego zato što izražava nešto o čemu puno slušam ovih dana-a to je ponos. Ako ćete pomisliti da sam prolupao od silnoga učenja,alkohola,glasnih razglasa ili možda od prirodnih predispozicija za shizofreniju društvenog tipa, ovo je pravi trenutak da se prebacite na kraj teksta, tek toliko da budete sigurni da mi možete iduću razglednicu poslati u Vrapče ili neki od apartmana u luksuznom odmaralištu Popovača.

Dakle-ponos. Znate sve one ilustracije iz knjiga, u kojima se junaci prikazuju na vrhu litice,dok im vjetar mrsi dugu kosu iz koje vuku svoju snagu, poput Samsona, a kamena lica im odražavaju izraz konačne pobjede, koja će se tek dogoditi? Svi redom prikazani iz žablje perspektive, da se i vizualno pokaže njihova veličina...ne sjećate se?!? Sjećate se knjiga? Znate ono sa hrpom listova uvezanih u korice, obično se drži na policama nekih zgrada na kojima piše knjižnica, razina ozbiljnosti u njima je obrnuto proporcionalna količini slika? Ništa? E i ja sam našao gdje ću pričati o knjigama...na internetu!!! E Dinko budalo jedna....

Odustajem. Nisam vas zainteresirao pričom o svojoj obrvi. Koji su mi ustvari motivi ovog posta? Jedan smeđi pramen, jedna gorka spoznaja, nekoliko sms poruka, najgore večer od kako je umro rokenrol...

Točno je ono da veliki umovi razmišljaju jednako. Ali i ono da u ovom gradu nema mjesta za nas obojicu. Ne mogu istovremeno slušati Balaševića i pisati...zato Đole,odi malo na pauzu-nije da nisi navikao na to. A i ne treba mi da za par dana opet izbaciš album i onda se kaže da sam te pokrao...

No da prijeđemo na stvar, nakon 5 odlomaka. Nije ih slučajno 5-prije par dana sam bio na 5 godišnjici mature. Kažu da je matura ispit zrelosti. Može biti-ali meni se onda ostvaruje moj san-ja sam danas,5 godina kasnije nezreliji nego onda-vraćam se u djetinjstvo i ostajem vječni Petar Pan (Palčice javi se, čekam te ispred škole, da te mogu u džepu ponijeti na let oko svijeta...kad se umorimo,idemo na burek!). Meni je nekako tek 5 godina mature bilo..ispit zrelosti. Sve se to odvija pod slogano- da se opet vidimo....točno,samo što neki gledaju kroz drugačije naočale. No da ne bi bilo opet da ja nešto prejudiciram..

I tako sam ja malo proučio, potaknut tom svetkovinom hipokrizije, što sam ja napravio u svom životu. I cijelih 5 proteklih godina mi je stalo u jednu prostu, dobro ajde, prosto proširenu rečenicu. I dalje studiram to što sam studirao nakon mature, živim na istoj adresi, javljam se na isti broj mobitela, i nisam baš napravio nešto značajno u životu. Moj kolega iz klupe, od kojega sam ja prepisivao prirodne znanosti,a on od mene društvene, je u međuvremenu odbio posao kod Billa Gatesa. Najviše što sam ja ikad odbio je...nemoralna ponuda gospođe srednjih godina, kojoj su hormoni pomutili razum. Da sam 10 godina stariji,ili ti 10 mlađa...ovako smo,kako bi se to rekli riječnikom nas mladih-nekompatibilni.
Kolegica koja ja sjedila iza mene, ima veliku sreću što je sjedila u zadnjoj klupi. Jer, jedino u zadnju klupu sad još može i stati-naime,to je sad udana gospođa koja je trudna. Elena, svaka čast-napravila si dijete. Divim ti se (ne zbog procesa-to i ja znam kako ide,ono...zbog hrabrosti). Ja sam u zadnjih 5 godina napravio...nekoliko loših pjesama, hrpu problema zbog svoje neugodnosti, propalu karijeru svirača tezgaroša-u narodu poznatijeg kao „bijelodugmetaša“, jedan blog i jedan poluispisan indeks. Neki drugi su opet pričali o diplomskim radovima, poslovima, udajamaženidbamazarukama, novim autima...no sve sam to prečuo-bio sam previše skoncentriran na svoju šutnju

No da ne mislite da sam ja slučajno zavidan ili tako nešto-ne..imam i ja svojih stvari koje sam postigao,koje ne bih mijenjao ni za što...primjerice,jednu crvenu ružu sa maturalne večeri, jednu pjesmu punu pogrešaka, drhtavih glasova i ruku pred nekoliko tisuća ljudi, jedno „volim te“ prošaputano kroz snene oči zore, jednog pogleda dječaka koji je netremice buljio da konačno i on nauči kako ja sviram taj prokleti solo u „odlasku u noć“, jednog ugriza za gornju usnu kod škole „Ljudevit Gaj“, moje najdraže bijele ljubavi i marame oko mikrofona, jednog srebrnog minija pod haustorom...jednog čuvenog „dobar“ na pitanje o organizaciji lokalne samouprave...

Možda bi netko nakon svega rekao-da,vi ste jedan običan miš. Ali ne stari, ja ne igram tu igru-ja sam dijete jedinac, svoje igračke nisam učio dijeliti sa drugima, pa tako ni uspomene...a ionako sve što radim, radim zbog sebe. I iako ovaj post možda na prvu nema nekog smisla, neke stvari se moraju reći, a i ovaj komadić će se savršeno jednoga dana uklopiti u slagalicu koju pravi Veliki Meštar, Veliki Brat koji to „od gore vidi sve...“.
- 01:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>